Koraci [✔]

Poglavlje šesnaesto

Nakon što sam se vratila kući od Demira bila sam još nemirnija nego prije. Srce mi je divlje kucalo nakon što sam posumnjala da Demir nešto zna o Sergeju i nisam mogla da se smirim. Čak je i on primjetio da nešto sa mnom nije dobro.

"Jesi dobro?" Upitao me mjenjajući svoj napeti izraz lica u zabrinut dok me gledao u oči. Nisam znala šta bih mu odgovorila, a da ne sumnja, stoga ostanem tiha.

"Ajlin? Blijeda si", ozbiljnim tonom mi kaže i ja se naglo ustajem želivši izaći što prije van iz stana i nazad u svoju kuću.

"Izvini, ne osjećam se dobro", mrmljam dok krenem sama prema izlaznim vratima. Ubrzo osjetim njegovu ruku na svome ramenu i kako me okreće prema sebi. Njegov pogled je bio uplašen i zabrinut. Moram brzo se izvući iz ove situacije kako ne bi posumnjao u mene.

"Brineš me, šta je bilo?"

"Ništa Demire, još kad sam završila sa smjenom sam osjećala mučnine, vjerovatno sam pokupila nešto, idem kući odmoriti", kažem potištenim glasom u pokušaju da zvučim umorno ne bi li me konačno pustio. Par sekundi me još uvijek držao za rame sa sumnjivim pogledom, a onda me pustio.

"U redu, javi se kad dođeš kući da ne brinem", kaže i ja mu potvrdno kimnem glavom. Čim sam izašla na svjež zrak ne mogu suspregnuti suze. Plašila sam se, zbunjena sam i prije svega bijesna, a zapravo nemam opradajućeg razloga za to. Samo se brinem i želim da znam odgovore koje se čine gotovo nemoguće za odgovoriti.

Ležala sam u dnevnome boravku. Zamračila sam kuću i isključila mobitel nakon što sam Demiru poslala poruku. Sklopila sam oči i slušala ujednačeno kucanje sata na zidu. U bilo kojoj drugoj situaciji bih se iznervirala zbog toga, ali trenutno me to smirivalo.

Prvi put nakon što sam se vratila u Bosnu poželim da ipak nisam, ne zato jer mi se ne sviđa nego zato što se u Minhenu nisam osjećala ovako zbunjenom i nemoćnom. Mislila sam da ću moći nastaviti svoj normalan život nastaviti ovdje, čak sam bila ubjeđena kako će mi biti lakše nego u Minhenu, ali trenutno mislim da bih radije ostala u onom malom stanu i učila za fakultet nego što bih ovdje glavu razbijala oko nečega što zapravo nema veze sa mnom, ali u jednu ruku i ima. U pitanju je ipak droga, zaboga. Na kraju krajeva, Demir i Sergej se očigledno već znaju, ne mogu sad da se tješim sa činjenicom da me prati paranoja jer su obojica bili napeti i imali dozu prezira u pogledu kojeg su mi uputili.

Samo se pitam na koji način se znaju i kako je uopšte do toga došlo. Demir mi je spomenuo da ga nije prije vidio jer je stalno u kući ili gdje god već, da li je moguće da me je slagao? Ili su se ipak upoznali kasnije, možda na žurci? Možda je Demir zapazio Sergeja kako prodaje drogu ili je stavlja u pića nečija? Dobro, ta opcija je sad manje moguća da ga je vidio, nije toliko glup da će dozvoliti da ga iko primjeti, ali kako je onda policija saznala?

Glupost Ajlin. Rekao ti je da nema veze sa dilanjem droge, no koliko mu mogu vjerovati zapravo?

Odlučim da se prošetam i rasčistim misli. Bilo je devet sati kada sam izašla iz kuće. Na sebi sam imala trenerku i duksericu, a preko dukserice jaknu. Unatoč tome što je po danu toplo noći su još uvijek hladne, no godi mi trenutno ta hladnoća. Vraća me u realnost i trga iz razmišljanja, ali koliko će dugo to moći dok se ponovo ne utopim u moru razmišljanja?

Hodala sam stazom pored parka u kojem smo nekoć bili Demir i ja, bio je pust i jeziv u ovo doba noći. Nisam željela biti tamo, ne želim da Demir slučajno dođe i vidi me. Želim biti sama sa svojim mislima i rasčistiti sve što imam bez da me iko prekida, a biti u kući među četiri zida više nije moglo, gušila sam se tu.

Išla sam dalje od parka, možda nekih petnaest minuta sve dok nisam ugledala drugi park. Sjela sam na klupi ispod jednog debelog hrastovog drveta i počela duboko da dišem.

"Dakle", započnem tiho mrmljati gledajući cijelo vrijeme u pod "Sergej je možda nevin u ovome svemu, a Demir ga ne može podnijeti zbog nekih drugih stvari, a možda je Sergej nešto Demiru uradio pa se zbog toga obojica ne mogu podnijeti?"

Nastavljala sam mrmljati sama sa sobom kao psihopatkinja koja je maločas pobjega iz ludnice, još samo fali da sam u bijeloj haljini i bila bih svima sumnjiva.

Kako sam nastavljala mrmljati osim svog glasa daljini čujem i druge glasove. Utihnula sam i kako su glasovi postajali glasniji shvaćam da idu prema mom pravcu. Bili su muški, što me dodatno uspaniči. Ne mogu nigdje daleko pobjeći, a glasovi su već prilično glasni tako da uradim nešto što je refleksno u ovoj situaciji-sakrijem se.

Skočila sam sa klupe i brzo se sakrila iza hrasta moleći se da me neće primjetiti. Pokušala sam smiriti otkucaje srca i moje glasno disanje dok su glasovi bili toliko jasni, sve dok nisu naposljetku bili preko puta mene iza drveta.

"Misliš da će se pojaviti?" Kaže prvi glas, bio je jezivo tih, prijeteći i hrapav. Dolazi mi slabo i jeza me hvata.

"Mora, inače će imati problem, jasno smo mu to dali do znanja", odvrati drugi glas koji je bio dosta ležerniji, ali je opet skrivao zlobu.

"Neće on imati problema samo, nego i mi. Već dva puta za redom nam nije donio pare za naš materijal", prvi glas počinje biti bijesniji. Poželim u potpunosti prestati disati jer se plašim da će me čuti, ne želim znati šta bi onda uradili sa mnom. Toliko je očigledno da govore za drogu. Vjerovatno su oni ti što dilaju i srce mi se smiri kada shvatim da niti jedan od njih nije Sergej.

"Shvatit će nas, objasnit ćemo situaciju i reći da ćemo ga na silu natjerati da nam preda novac, u suprotnom ide glava", lecnem se na taj odgovor. Kome će objasniti?

"Ti znaš da šef ne da tri puta šansu", odvrati ponovo prvi. Šef? Znači ipak je ovo dublje nego što sam mislila, pomislim.

Drhtim, i dok pokušavam držati ravnotežu pod nogama slomim grančicu ispod nje. Prestanem disati i počinje mi biti crno pred očima dok zrak postaje neopisivo težak. Panika me obuzima dok u iščekivanju prisluškujem kako bih se uvjerila da me nisu čuli.

Na moju nesreću, ipak jesu.

"Ko je tamo?"