Koraci [✔]

Poglavlje treće

U četiri sata jutra smo zaključali naš stan i u dva auta sjeli i krenuli za Bosnu. Ja sam sa bratom u njegovu bembaru kako je on voli nazivati, dok su naši roditelji u džip sjeli i krenuli smo. Čekalo nas je deset sati vožnje, ali mi to nije bilo ni toliko mučno jer znala sam kada napokon dođem nazad se više vraćati ne moram.

Puštali smo sebi muziku, pjevali smo i vodili razgovore. U jednom momentu smo oboje utihnuli dok je u pozadini svirala nešto manje živahna muzika i svako je potonuo u svojim mislima. Preciznija da budem, ja sam potonula u svojim mislima, a brat je morao ostati u svjesnom stanju jer je vozio. Držala sam ruku oko dragulja koji je svijetlucao kad je svijetlost padala na njega i razmišljala o svojim dvanaest godina koje sam provela u Minhen. Bilo je tu lijepih dana i uspomena, ali nikad neće napuniti rupu bez dna za čežnjom za rodnim krajem.  

Zaspala sam ubrzo kada smo se vozili na autoputu. Na granicama me brat probudio, pa sam ponovo zaspala. U Sloveniji smo svratili na ručak i na kafu, a poslije toga smo brzo i prešli Hrvatsku granicu. Čim smo prešli granicu u Kladuši osjetila sam ogromno olakšanje. Nisam mogla prvih par sati da mirno sjedim. 

"Seko hoćeš ti da sam voziš pa da ja odmorim?"

"Mogu, skreni."

Kada smo se zamjenuli i kada sam počela voziti dala sam malo jači gas i išli smo niz krivine. Zaboravila sam da je u Bosni to tako normalno. Vozila sam još četiri sata dok je brat spavao sve dok nismo ušli u Sarajevo, a moje srce je brže zakucalo. Željela sam da plačem i da se smijem istovremeno od dragosti. Pratila sam svoje roditelje do ulaza pa smo parkirali jedno do drugog auto. U Bosni ni tragu snijega, sunce je sijalo kao da je rano proljeće nastupilo. Brata sam probudila pa smo pomogli roditeljima da izvadimo stvari iz gepeka. Ušla sam u kuću i ostavljala kese i kutije sve dok nisam čula u pozadini nečiji glas.

"Demire!" Virsnula sam i potrčala mu u zagrljaja. Sa osmijehom me dočekao i spretno uhvatio u zagrljaj, zavrtio me i tako jako držao blizu sebe da sam imala osjećaj da smo jedno. Pogladio me po kosi i njegovo toplo tijelo je grijalo moje. Osjećala sam se tako lijepo dok sam sa njim, nisam ga vidjela godinu dana i falio je užasno.

"Pa gdje si mi svađalice", kaže podrugljivo dok me štipka po obrazima i smije se pokazivajući svoj blistavi osmijeh i rupice koje je imao. Demir je bio od malena pravi šmeker i gotovo svi u komšiluku su bili zaljubljeni u njega od cura. Dobro se sjećam da me jedna Edna iz druge ulice nije mogla očima podnijeti jer sam se sa njim družila, mislila je stalno da joj ga kradem, a zapravo mi je on od kako znam za sebe bio kao stariji brat. Visok metar i osamdeset pet, sa velikim smeđim očima i crnim gustim trepavicama, dugom smeđom kosom koja na suncu se učini kao crvena i tako divan nevin osmijeh koji nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Bio je uvijek dotjeran, pedantan i uglađen momak, a takva mu je i cijela porodica. Voljela sam ga jer je unatoč ugledu kojeg je imao i stvari kojih je posjedovao svejedno imao u društvu "nižu klasu". 

Sebe nisam gledala kao nekog niže klase, naprotiv, mislim da sam imala sasvim solidan život i da su moji roditelji svima u očima divni ljudi, to se, na kraju krajeva, da primjetiti. No, bili su tu i tamo nekoliko njih koji nisu ni u pola imali ono što smo imali mi, ali se Demir svejedno sa njima družio i bio dobar. 

"Kao prvo, provokator prvi započinje sa svađom, ja samo potpaljujem vatru, a kao drugo hajde idemo u kuću na kafu", nasmije mi se i uđemo unutra. Ubrzo pređu i njegovi roditelji kod nas i kuća počinje ličiti na onu kuću od prije dvanaest godina kada smo imali goste, pravili kafu i sjedili. Barem su tad moji roditelji pili kafu i sjedili, ja sam se inače igrala sa djecom tih roditelja. 

Demirom sam otišla u svoju sobu da prenesem stvari koje sam odlučila ipak kasnije da odpakujem. Sjeli smo za moj krevet i ne mogu opisati tu sreću i toplinu u prsima koje sam osjećala. 

"Čuo sam novosti da ćeš ostati u Bosni? Kaži mi da se ne šališ?"

"Ne, stvarno ostajem."

"Pa što mi nisi javila?" Uzima jastuk i pogodi me sa njim u lice. Iznenađena time i u potpunosti nespremna padnem na leđa na mekani madrac. Ponovo se podižem, a kosa mi biva rasčupana. Demir se počinje smijati kao lud, a ja naravno, ne želivši mu ostati dužna uzimam jastuk sa poda koji je maločas na mene bacio i počela njega udarati sa njim i time je rat sa jastucima proglašena uz dozu škakiljanja. 

"Ne, prestani!" Viknem Demiru koji me počeo škakiljati kod rebara jer je znao da sam du najviše škakljiva, on naravno mene nikad ne želi poslušati i očigledno ono "ne moj" shvata kao "nastavi dalje-i eventualno poduplaj".

Nakon što me konačno pustio kada sam ga udarila koljenom u stomak izvukla sam se i ustala sa kreveta dok je on sjedio kao da ga nimalo nije dobolio moj udarac. Čula sam svoju mamu kako nas zove pa siđemo. Dolje su sa mamom i babom sjedili Refika i Osman, tačnije rečeno Demirovi roditelji. Demir je tako jako ličio na svoga oca da to nije moguće, jedina stvar koju je posjedovao od svoje mame je taj nježni osmijeh poput nekakvog djeteta.

"Vas dvoje, hoćete li ikada odrasti?" Upita nas moja mama i mi joj se nasmijemo.

"Draga Samira, zar ti mi ličimo na osobe koje će odrasti?" Upita Demir i povuče me sebi kvareći mi kosu dok se ja trgam iz njegovog naručja. 

"Pusti ih ženo, vidiš da se nisu odavno vidjeli, moraju to sve nadoknaditi", ubaci se Refika i namigne nam uz osmijeh. 

Babo i Osman su pričali o nešto potpuno desetom nikako ne registrujući nas i našu priču. Sve što sam mogla pohvatati je "trnaeska guma-klima-led-okolnosti", mislim da pričaju o vremenu, pa barem. 

"Hoćemo sutra sa Sarom izaći negdje?" Upita me Demir.

"Voljela bih, ali to bi mogli tek predvečer jer imam sve odpakovati i pospremiti."

Kimao mi je glavom pa smo sjeli među svojima i pili kafu ubacujući se tu i tamo u razgovor, no većinom smo ih slušali pokušavajući povezivati mamine priče sa babinima.