Koraci [✔]

Poglavlje dvadeset i drugo

Ulazim u kuću i zatvaram vrata. Mrak je i pokušavam bez da se udarim dođem do stepenica. Mogla sam upaliti svijetlo, ali nisam ipak. Došla sam do stepenica i uspela se na prvi sprat. Hladnije je ovdje nego dole, idem prema mjestu gdje je balkon i nađem ga još uvijek tamo kako sjedi. Pored njega je još jedna stolica. On je u kratim rukavima baš poput mene. Kako da mu nije hladno?

"Sjedni", kaže mi mirnim tonom i ja ga poslušam. Tišina je nastupila među nama. Čekao je da ja prva progovorim. Da li je moguće da zna o čemu želim da pričam sa njim? Nisam znala kako započeti, u tome je problem. Sjedila sam pored njega ukočena dok me hladnoća dražila, moje srce je prebrzo kucalo. Tješim se da je zbog toga što trebam sa njim popričati, ali znam da nije tako. Lažem se, a ne želim više da živim u lažima.

"Znam ko si", kažem naposljetku i sada mi nema povratka. Ponovo tišina. Čeka on, a čekam i ja. On da nastavim, a ja da bar nešto kaže.

"A jesi?" Odvrati i glas mu je najednom hrapav i dubok. Ne znam zbog čega, ali naježim se zbog toga. Ne usuđujem se pogledati ga, barem ne dok ne kažem do kraja što imam.

"Da", prošapćem. On se uspravi na stolici i okrene prema meni. Još uvijek izbjegavam da mu uzvratim pogled.

"Ko sam ja?" Upita me i meni se čini da sam na suđenju. Moram priznati sve ili dobiti u suprotnome kaznu. Na meni je šta želim od toga.

"Policajac si, zar ne? Na tajnom si zadatku, zato nisi mogao reći odmah ko si", glas mi drhti dok izgovaram ono što mi se cijeli dan vrti u glavi. Ne znam zašto se ne osjećam lakše zbog toga što sam izbacila to iz sebe, vjerovatno očekujem da potvrdi moje sumnje. No, on je tih.

"Znao sam da si pametna i da ćeš saznati", pomrnlja i ja ga tada pogledam širom raširenih očiju. Dakle, u pravu sam?

"Samo što sam mislio da će ti ipak trebati duže", prizna i ja se namrštim.

"Da li je to sad uvreda ili kompliment?" Upitam ga i on odmahne glavom dok mu rubom usne titra mali smješak.

"Shvati to kako želiš", odvrati mi i ponovo me pogleda u oči. Nešto se promjenulo u tom pogledu, nije više pun tajni. Izložen je ispred mene, bez tajni, bez sumnji.

"Divno", pomrmljam i on se konačno nasmije. Njegovo smijanje mi odzvanja ušima kao najljepša melodija.

"Znam da se ne osjećaš uvrijeđenom", kaže mi i primjetim da su tenzije nestale između nas nakon potvrđenja, ali još uvijek čeznem za odgovorima.

"Sergej, znaš da mi još uvijek duguješ par odgovora, zar ne?"

"Nažalost", slegne ramenima i ja prevrnem očima. Ustaje sei ja krenem za njim. Vodi nas do dnevnoga boravka i upali svijetlo u kuhinji. U polumraku smo.

"Pitaj me šta te zanima", kaže kada napokon sjedne kraj mene.

"Prvo, na kakvom si zadatku?"

"Valjda si dovoljno pametna da sama zaključiš?" Upita podrugljivo.

"Prestani me zezati", kažem i on se nasmije ponovo. Potpuno je druga osoba nakon što je otkrio ko je.

"Zbog droge, moram saznati ko su glavni u tom području."

"Pa, jesi saznao?" Upitam u iščekivanju.

"Blizu sam da saznam", kaže i ja potvrdno kimnem glavom.

"Jesi slagao za svoj identitet, mislim, ime i te stvari?" Upitam.

"Ne", odpuše "toliko lagati ne moram", kaže.

"Dakle, cijelo ovo vrijeme si zapravo na tajnom zadatku?"

"Tačno."

"Jesi znao da će na žurci doći?" Upitam tiše. Sliježe ramenima i spusti pogled. Ne znam zbog čega i njemu teško pada dati odgovor na to pitanje.

"Da, znao sam", kaže i pogleda iza mene kroz prozor "ali sam dopustio da pobjegnu."

"Zašto?" Upitam zbunjena. Mogao ih je uhvatiti.

"Zbog tebe", odvrati i ostavi me zatečenu. Vidi moju reakciju pa odmahne glavom.

"Bila si na onoj žurci i jednostavno ne znam, osjećao sam se dužan da te zaštitim jer da sam odmah išao djelovati moglo je doći do komplikacija. Poslao sam policiji lokaciju i nadao se da će ih uspjeti uhvatiti dok tebe izvučem sa te žurke."

U šoku sam. Ne vjerujem šta mi trenutno kaže. Treba li to značiti da nešto osjeća prema meni? Ne znam šta da mu odgovorim, čak ga ni ne mogu pogledati od nekakve neugodnosti.

"Ja...", pokušavam nešto reći, ali ne znam šta. Želim da nešto kažem, ali ne mogu. Riječi mi zapinju u grlu i ne mogu izaći iz usta, toliko silno želim da bilo šta kažem.

"Znam da ti to nema smisla, nije imalo ni meni", kaže Sergej blagim tonom "ali iz ne znam kojeg tačno razloga imam potrebu da te štitim. Da li je to zbog onih kolačića koje si donijela ili nečeg drugog ne bih znao reći", kaže uz osmijeh. Pokušava da smanji tenzije i mogu priznati uspjeva mu. Nasmijem se nazad.

"Govorio si da su možda zatrovani", podsjetim ga i on odmahne glavom uz osmijeh.

"Zezao sam se, kad ćeš shvatiti?"

"Vjerovatno nikad", kažem i još jednom se nasmijem. Ponovo je poslije toga nastala tišina. I ja i on smo se gledali u oči i tada shvatam da razdaljina među nama nije toliko velika. Ne znam zbog čega mi na tu pomisao srce započinje ludo da kuca, ali jedno znam, njegove usne su sve više privlačnije nakon svega što se večeras desilo. Sergej ima potrebu da me štiti. Sergej je na tajnom zadatku da otkrije ko se bavi sa dilanjem droge. Sergej je privlačan u ovom polumraku. Sergej je...jako blizu. Približava mi se. Srce mi želi iskočiti iz grudnog koša. Dlan polaže na moj obraz i pogladi ga šaljući ugodne trnce kroz čitavo moje tijelo. Sklapam oči i prepuštam se. Šta god da namjerava prepuštam se.

"Kaži mi, želiš li ovo?" Tiho me upita. Osjećam njegov dah kako se miješa sa mojim, golica me i uzbuđuje istovremeno. Da li to želim? Šta tačno? Bilo šta sa njim, želim.

"Da", pomrmljam još uvijek sa sklopljenim očima.

"Pogledaj me i kaži mi to", naredi mi i poslušam ga. Pogled mu je taman i pun žudnje u ovom momentu. Vraški mi je blizu i gubim se u ovome svemu, imam osjećaj da se soba oko nas vrti.

"Da, želim ovo", kažem. Par sekundi me još uvijek drži na maloj distanci, ali se onda konačno približi i ono malo prostora između nas zauzme. Prislanja svoje usne na moje. Meke su i vlažne dok polako ljube moje. Sklopim ponovo oči i uzvraćam mu poljubac polako osjećajući kako lebdim, kao da sam u ovom trenutku paralizovana, ali na dobar način. Njegove usne su tako slatke i prokleto dobre za ljubiti. Uradim ono što sam još jutros željela, ujedem mu dojnu usnu. Čujem kako tiho zareži na to i jače me poljubi, a onda se izmakne od mene.

"Ne želim brzati", kaže mi i ja kimam glavom shvatajući ga, ni meni se ne žuri, niti želim da brzamo, šta god to već trebalo značiti

"U redu", pomrmljam i izmaknem se od njega.

"Ne pomišljaj zbog ovoga da te ne želim Ajlin", kaže mi.

"Znam, ni ja ne želim da brzamo", objasnim mu i on prihvati moj odgovor. Povlači me u zagrljaj kojeg uzvratim.

"Šta će biti nakon ovoga?" Upitam ga oprezno. Odpuše polako dok njegovi prsti bivaju u mojoj kosi. Igra se sa mojim pramenom.

"Još uvijek sam na tajnom zadatku, ali vidjet ćemo se", kaže mi i srce mi biva na mjestu zbog toga. Znači, ipak ovo stvarno želi.

Ostanem u njegovom zagrljaju dok mi gladi kosu, sve dok ne zaspem.