Koraci [✔]

Poglavlje šesto

Ujutro ustanem oko devet sati i iznenadim se kada ugledam vani vedro plavo nebo i sunce koje šalje ugodne zrake kroz prozor moje sobe. Vani je bilo jako toplo i na trenutak zaboravim da je kraj januara. Izađem iz sobe na prostrani hodnik. Naša kuća je bila jedna srednje veličine i na jedan sprat. Na spratu su inače spavaće sobe i dva kupatila. Dojni dio je sa svim ostalim sobama, tačnije sa kuhinjom, dnevnim boravkom, trepezarijom, kupatilom i terasom. 

Cijela kuća je u sivim i bijeli nijansama, tu i tamo se nađu boje tipa bež, zlatna, pa čak i plava, ali su se moji roditelji striktno pridržavali sive i bijele. Nije da mi se nije dopadalo, ali nije ni bio moj stil. Volila sam živahne boje, a ne ove mrtvačke kako ih rado nazivam. Terasa je bila tačno ispod moje sobe, obložena je sa prozorima i bila je prilično mala, ali drugo meni najdraže mjesto u ovoj kući. Prvo je, naravno, moja soba.

U terasi se nalazio mali stol koji se mogao premještati bilo gdje i bilo kada. U jednom ćošku je bio mali sjedež prekriven plavim prekrivačem, dok je na drugom kraju bila polica sa knjigama koje sam kupovala u Njemačkoj i kada bi ih pročitala donije u Bosnu i stvarala time biblioteku. Na podu je bio debeli čupkasti bijeli tepih i svijetli laminat. Volila sam ovdje biti iz razloga što niko drugi nije provodio ovdje vremena osim mene. Jednostavno mama i babo nisu imali vremena za to, a brat je morao provoditi vremena društvom. Ja, u suprotnome, sam često izdvojila vrijeme da provedem ovdje. Posebice zimi kada snijeg počinje padati i imaš prelijep prizor na vani sa svih mogućih strana. Čak i po noći kada je nebo čitko i prepuno zvijezda dolazila bih ovdje i prespavala.

Međutim, sada dolazim kako bih imala pogled na susjedovu kuću. Znam da zvuči pogrešno i bolesno, ali danima nikoga ne vidim tamo, a ja ne želim ići do njegove kuće iz vedra neba bez najave i pritom bez ikakvoga valjanog izgovora.

Sjedila sam tu i radila na laptopu bacajući pokoji pogled na njegov ulaz, ali ništa. Ne vidim ni auto, ni siluetu niti išta.

Poslije učenja sam odložila laptop i otišla sebi praviti jesti, a poslije toga mi je mobitel zazvonio. Nepoznati broj. Javila sam se i sa druge strane je bio ženski glas, prepoznala sam ga po tome što sam jučer išla na razgovor i ona me ispitivala. Javlja mi da sam dobila posao i sretnija nisam mogla biti zbog toga. Počinjem raditi od iduće sedmice, tačnije rečeno za tri dana. Veselila sam se kao malo dijete svojoj dudi.

Pozvala sam Demira i Saru da proslavimo i oni su mi javili da će doći oko šest. Jela sam, a potom izašla vani na hladan vazduh. Trebam otići po namirnice, poželjela sam se praviti kolače koje sam rijetko kad imala prilike napraviti u Minhenu.

Kada sam krenula ući u auto zapazila sam sjenu kod susjedove kuće. Prozor do vrata, stojao je neko i čini mi se posmatrao me. Ili me opet proganjaju paranoje.

Ušla sam u auto i sjurila niz ulicu prema prvom marketu koji se mogao naći. Tu sam kupila sve potrebne namirnice za kolač kojeg planiram praviti te sam kupila sokova, grickalica i ostalih namirnica i potrepština za kuću. Vratila sam se nazad kući i bacila se na posao. Pustila sam sebi muziku i pravila kolač, a potom sam počistila i otišla najzad i samu sebe da dovedem u red.

Tačno u šest sam bila gotova i tada se začulo zvono na vratima. Demir i Sara su odmah ušli sa kesama punih pića i grickalica. Sjeli su u dnevni boravak i onda je počela zabava. Pričali smo, zabavljali se, ponovo se vraćali u stare dane. Obnavljali smo sve ono što nismo mogli dok me nije bilo.

Tamo oko dvanaest sati je Sara odlučila ići kući. Došla je svojim autom. Otpratila sam je do ulaznih vrata, zagrlila je i dogovorila da se uskoro ponovo nađemo. Demir je ostao još malo, pa sam ga zaposlila da sa mnom pospremi sav nered.

"I jesi se navikla?"  Upita me dok je kupio prazne vreće od grickalica.

"Navikla na šta?"

"Na ovaj sad život u Bosni", odvrati i veže kesu i stavlja pored vrata.

"Nije da nisam i prije živjela u Bosni."

"Da, ali tad smo i ti i ja bila djeca, sad si već punoljetna i zvanično odrasla osoba sa obavezama."

"Iskreno, još uvijek se navikavam."

"Ako ti ikad bude potrebna kakva pomoć znaš da me možeš zvati", odvrati i pruža mi tanjire koje su za pranje.

"Znam i hvala ti na tome."

"Ništa, za to sam tu."

"Kako je tebi? Mislim, još uvijek živiš sa svojima?"

"Zapravo ne, imam svoj stan nedaleko odavde, ali dođem često kod njih prenoćiti na par dana."

"Aha, pa, moraš me jednom odvesti kod sebe u stan."

"Neuredan je užasno", odvrati i nasmije se.

"Pa onda ću doći i tjerati te da čistiš", narugam mu se dok on prevrne očima.

"U redu mama, ali neće biti potrebno."

"Kako ti kažeš."

Nakon što smo pospremili dnevni boravak i kuhinju odlučio je i on ići. Otpratila sam ga do ulaza dok je uzimao vreću da je baci u kontenjer.

"Znaš, nikad ne bih pomislio da ćeš se htjeti vratiti", kaže na pragu i pogleda u mene.

"Zašto to?"

"Ne znam. Ovdje je...pa, ako se ne znaš snaći krivim putem kreneš i ne završi se dobro."

Nisam znala šta mi je time pokušavao reći, a nisam ni imala vremena bolje porazmisliti. Zagrlio me i poljubio u čelo.

"Laku noć Ajlin, vidimo se."

"Laku noć", odvratim i otpratim ga pogledom do ulice i tad zatvorim vrata.

Vratim se u dnevni i provirim kroz terasu u susjednu kuću i na moje iznenađenje su svijetla upaljena. Znači, tu je. Pogasim sva svijetla i sjednem u terasu gledajući prema njegovoj kući. Uzela sam mobitel i poslala bratu poruku jer sam znala da je budan, htjela sam vidjeti gdje je on. Malo smo se dopisivali i onda sam ugasila mobitel i ponovo pogledala prema susjednoj kući i ponovo uočila sjenu kod prozora pored vrata, a onda su se vrata otvorila i svijetla u kući su se pogasila. Nisam mogla da ga vidim u tom mraku, ali siluetu jesam, otišao je u garažu i autom izašao i potom nestao niz ulicu.