Koraci [✔]

Poglavlje dvanaesto

Cijelu noć sam provela u stražarenju. Sjedila sam u terasi sa dekom oko sebe. Moje tijelo je prestalo drhtati i otkucaje srca su se smanjili, ali strah i briga nisu me napuštali.

Ovo me podsjeća na situaciju koja se zbila prije šest godina. Imala sam prvi dejt sa momkom i čekala sam ga u stanu. Dogovorili smo se u sedam izaći i rekao je da će doći po mene. Sredila sam se, našminkala i dobro se sjećam da sam imala plavu mašnu u kosi koja se uparila sa mojom plavom haljinom.

Sjedila sam u stanu tri sata čekajući, ali se on nije pojavljivao. Slala sam mu poruke, pisala, ali ništa. Brinula sam se cijelu noć da bih ubrzo shvatila da se zezao za spoj i da zapravo nije ni planirao da izađe sa mnom.

Bila sam ljuta, tužna i razočarana poslije toga i rekla sam da više nikad neću nekoga da čekam tako dugo i brinem.

Ali Demir i Sara nisu bili taj tip iz prošlosti. Oni su moji prijatelji. I u nevolji su. Svojim očima sam vidjela da su u nevolji i nisam mogla ništa poduzeti protiv toga.

Ne znam koje je doba jutra bilo kada sam zaspala, ali čini mi se kao da je prošlo samo par sekundi kada sam se ponovo probudila zbog zvona na vratima. Ustala sam se i doteturala do vrata jedva tjerajući svoje tijelo da drži ravnotežu. Otvorila sam ih i zapazila Demira u istoj odjeći od sinoć i sa razbarušenom kosom kako stoji naslonjen od zid pored vrata. Ne razmišljam jasno i bacim mu se u zagrljaj dok se ramenom udarim od štok vrata. Zanemarim tu bol dok ga čvršće privučem sebi, srce mi je ponovo ubrzalo otkucaje dok sam u sebi govorila da je tu, da je sve dobro.

"Neko me se puno zaželio", kaže Demir dok mi uzvraća zagrljaj i ulazi u kuću.

"Crkla sam od brige! Šta se desilo?" Upitam ga i tada vidim da i on baš kao i ja, izgleda užasno. Njegove tople smeđe oči su sada bike umorne i puste, njegova kosa je prljava i neuredna, odjeća zgužvana, a čitavo njegovo tijelo napola pogrbljeno.

"Demire šta ti se to desilo?" Ponovo mu postavim pitanje i on odmahne glavom kao da se nečega sjetio.

"Napravi kafu pa ti sve ispričam", kaže i ja ga poslušam. Treba mi kofein i trebaju mi odgovori. Otišla sam u kuhinju i stavila vodu da se ugrije dok sam nam stavljala tri u jedan kafu u velike šolje. Kada se voda ključala nasula sam je u šolje i izmješala kafu.

Sjela sam kraj njega i stavila nam šolje na stol. On se naslonio i glavu zbacio unazad dok je imao sklopljene oči. Mogu samo zamisliti kroz šta je sve sinoć prolazio i hvata me grižnja savjest što sam otišla sa zabave i ostavila ih da se snađu sami sa policijom.

"Dilala se droga sinoć", pomrmlja dok je još uvijek imao sklopljene oči. Šokiram se na to izjavu i pomislim da se sa mnom šali, ali ozbiljan je.

"Policija je to saznala...ne znam ni sam kako i došla na žurku", nastavi dok otvara lagano oči pa ih ponovo sklopi ispuštajući uzdah, "mi smo se uspaničili. Neki su pokušali pobjeći, ali bilo ih je previše."

Slušala sam Demira i nisam mogla doći sebi. Dilala se droga sinoć i niko to nije mogao da primjeti? Nije mi to jednostavno jasno. O Bože, Demir i Sara su mogli imati toliko problema, a Miranda je možda i najgore završila jer se to kod nje zbilo.

"Odveli su nas sviju u policiju na ispitivanje i ispostavilo se da nisu mogli pronaći dilera, pobjegao je vjerovatno i prije nego je policija došla", odvrati i ja se zagrizem za jezik. Sergej je došao po mene i odveo nas u šetnju. Da li je moguće da je on imao nešto sa tim?

"Gdje si ti bila?" Upita me i tada shvatim kako cijelo vrijeme nisam ništa progovorila dok je prepričavao šta se sinoć desilo. Gledao je u mene širom otvorenih očiju dok je i dalje izgledao umorno i iscrpljeno. Zavrizem usnu, šta da mu kažem? Ne mogu reći da sam bila Sergejom jer bi ga to učinilo sumnjivim, a zapravo ni ja ni on nismo mogli biti sigurni da li je on imao veze sa ovim iako su šanse bile prilično velike. Morala sam otići do Sergeja i popričati sa njim prije nego što u potpunosti izgubim sve živce ovdje.

"Ajlin?" Demir me dozva i ja se trgnem iz razmišljanja. Imao je upitan pogled i tračak sumnje. Srce mi kuca previše brzo, moram brzo smisliti odgovor.

"Ja...", promucam, a njegov pogled postane još nepodnošljiviji, "otišla sam ranije sa zabave. Vi ste bili sa svojim društvom, a meni se više nije dalo ostati."

Demir me neko vrijeme samo posmatrao, vjerovatno pokušavajući odgonetiti da li lažem. Nisam ja baš ni lagala, jedino sam pritajila dio da je i Sergej išao sa mnom do kuće.

"Dobro, drago mi je što barem ti nisi morala biti tu kada se to izdešavalo. Ne treba ti to nakon što si samo dvije sedmice ovdje."

Ponovo pregrizem svoj jezik. Da je samo znao cijelu priču možda ne bi to rekao, ali ne dam da to kažem pred njim. Ne mogu.

Nakon što smo ispili kafu Demir je otišao nazad kući da se presvuče i odspava. I ja sam ostavila posuđe na pranje i otišla u svoju sobu i legla spavati. Nisam mogla racionalno razmišljati i previše mi se stvari vrti u glavi. Ne mogu u ovakvom stanju da odem do Sergeja i preispitivam ga. Još uvijek ne mogu u potpunosti vjerovati da on možda ima nekakve veze sa tim i u najgorem slučaju da je on taj što dila drogu. Ne izgleda da je takav, ali opet šta sam ja uopšte i mogla znati o njemu? Bio je obični stranac za mene sa kojim sam jednom sjedila i popila kafu.

Možda me spavanje urazumi i moje misli budu manje uzbrkane nego sada.

Ali samo možda.