Koraci [✔]

Poglavlje dvadeset i deveto

Ujutro čujem zvono na vratima. Sergej me grli oko struka i ne pušta me, a zvono na vratima ne prestaje. Smaknem njegovu ruku koju on potom stavi preko očiju i potrlja ih. Izvučem se iz kreveta i navlačim ogrtač i silazim dolje. Pred vratima vidim sjene i tiho im priđem i otključavam.

Ostanem zapanjena ugledavši svoje roditelje sa koferima i svog brata iza njih kako zatvara gepek.

"Tako da primiš goste?" Podrugljivo će mi otac i ja im skočim u zagrljaj. Grlim ih snažno i osjetim val sreće i idalje pod šokom ih puštam unutra. Damir dolazi do mene i također me zagrli jako. Sjedaju u dnevni boravak dok ja palim grijanje. Prošlo je preko mjesec dana kada sam ih vidjela i toliko sam sretna što su došli tako iznenadno.

"Otkud vi?" Upitam ne sklanjajući osmijeg sa lica.

"Htjeli smo doći da vidimo kako se snalaziš, a i čuli smo šta se desilo sa...", stavim prst na usne kako bi ih ušutkala. Ne želim da pričam o njemu i da kvarim ovaj trenutak sa roditeljima. Oni su suosjećajno klimnuli glavama dok je mama otišla u kuhinju da pristavi kafu.

Otac i brat pogledaju iza mene i prestanu sa pričom dok ja zbunjeno pratim njihov pogled i val panike me obuzme kada ugledam Sergeja kod stepenica. Na svu sreću, izgleda uredno i sa odjećom.

Situacija bi bila smiješna da sam jedan posmatrač, a ne osoba koja je centar cijele situacije. Sergej stoji na zadnjem stepeništu i pažljivo posmatra mog oca i brata, a onda i mene. Otac je mrtav ozbiljan i namrštenog lica, vjerovatno razmišljajući ko je i šta radi u našoj kući. Brat, u suprotnom, izgleda opušteno i prilazi Sergeju.

"Jutro, ja sam Damir, Ajlinov stariji brat."

"Jutro, Sergej, njen susjed."

"Pa Sergej, sjedni sa nama i popij kafu."

Sergej mu se zahvalno nasmiješi i prolazi kraj mene uputivši mi blag pogled. Ne znam da li mi pokušava dati do znanja da je sve pod kontrolom ili da je pod transom kao i ja zbog ovoga. Sjeo je do Damira, odmah preko puta mog oca koji ne sklanja pogled sa njega.

"Mladiću", prozbori moj otac i moja napetost je porasla za još jedan stepen, "ja se iskreno nadam da nemaš loše namjere sa mojom kćerkom."

"Apsolutno nikakve, gospodine", odgovori Sergej čvrtim tonom ne sklanjajući pogled sa mog oca. Bude mi toplo oko srca kada čujem njegove riječi, tako odlučne i nepokolebljive.

"Tome se iskreno i nadam, ali moram priznati nisam sretan što sam te zatekao ovdje."

"Babo, nije ništa bilo, samo je prenoćio."

"Jel u razdvojenoj sobi?" Upita me on potom, a ja osjetim kako mi obrazi počinju žariti.

"Ajlin, dušo, dođi mi pomoći!" Dozove me mama i spasi neugodne situacije. Okrenem se brzinom svijetlosti i odlazim u kuhinju. Uspijem čuti Sergeja:

"Spavao sam u gostinjskoj sobi, odmah do Ajlinove. Predložio sam da prenoćim jer je jučer išla njemu u posjetu i nije bila dobro..."

Ulazim u kuhinju i robotski vadim fildžane iz visaćih komoda i redam ih na radni stol.

"Hoćeš mi sad reći ko je on?"

"Mama..."

"Ajlin, žensko sam i nemam isti stav ko tvoj otac, možeš mi reći slobodno."

"On...u vezi smo", pregrizem jezik na tu izjavu i osjetim novi val žarila na obrazima.

"Lijep je, zapravo jako privlačan, ako mene pitaš."

"Dobar je kao osoba, bio je tu uz mene kroz cijelu ovu situaciju", i to je bila istina, bar polovična, još uvijek ne znam kako im objasniti da je on taj što je Demira bacio u pritvor i ne želim da još oko toga glavu razbijam. Puno se toga izdešavalo dok njih nije bilo i trebam sa njima porazgovarati kada budemo sami.

Kada smo kafu napravili izašli smo iz kuhinje i došli u dnevni boravak. Brat se ponudio da sjednem na njegovo mjesto kod Sergeja na šta ja nesigurno pristanem. Još uvijek nisam nikakvu potvrdu ili komentar dobila od svog oca, a mislim da još uvijek neću dok Sergej ne ode svojoj kući. Ispijali smo kafu, otac je postavljao Sergeju pitanja tipa odakle je, ko su mu roditelji, čime se bave..., a kada mu je postavio pitanje čime se on bavi Sergej je postao nesiguran i uputio mi pogled koji traži moju dozvolu da kaže. Polako klimnem glavom i on tiho uzdahne:

"Radim kao policajac na tajnom zadatku."

Otac, mama i brat su ušutali. Prošlo je par sekundi kada se mom ocu nisu upalile lampice u glavi:

"Jesi ti bio zadužen za slučaj vezom Demira?"

"Babo", upozoravajuće ga pogledam i zavučem ruku ispod Sergejevog dlana tražeći malu dozu smiraja. Otac je skupio obrve i prelazio sa mene na Sergeja. Brat je imao spušten pogled, a moja mama zabrinut.

"Sergej, mislim da bi trebao ići, moram sa svojima porazgovarati", kažem dovoljno glasno da me svi čuju i podignu poglede. Sergej klimne glavom i ustane se sa namještaja. Ispratim ga do ulaza i prije nego ode okrene se prema meni i značajno me pogleda:

"Uvukao sam te u probleme", kaže i u glasu mu prepoznam brigu i strah. Priđem mu korak bliže i dlanom mu obuhvatim obraz kojeg potom nježno pogladim.

"Nisi, nismo znali da će doći, a najzad, saznali bi prije ili kasnije za nas."

"U pravu si, ali možeš li sama da se sa njima izboriš?"

"Kako god da ova situacija ispadne neće promjenuti moj stav i mišljenje prema tebi", odvratim i on me privuče u zagrljaj. Utisne kratak poljubac na mom tjemenu i pušta me, a onda mi okrene leđa i pređe cestu. Zatvaram vrata i okrenem se prema dnevnom odakle su moji sjedili nijemo i razmjenjivali poglede. Ponovo se vraćam na svoje mjesto i sjedam. Drhtavim rukama uzimam šolju svoje kafe i ispijem je, a onda se uspravim i započnem:

"Prije nego što počnete predrasudama želim da kažem kako Sergej nije ništa loše uradio. Nije meni ništa loše uradio niti Demiru. Sam je kriv što se završilo ovako kako jeste i žao mi je i tužna sam i voljela bih da se nije ovako odigrala situacija, ali šta je tu je. Sergej je bio uz mene cijelo vrijeme čak onda kada je radio na ovom zadatku, štitio me i pokušavao me ne uvući u ovome."

"U redu je, ne kažemo ništa za Sergeja, ali Ajlin zašto nam nisi rekla šta se dešava?" Obrati mi se mama i ja izdahnem teško.

"Zar biste mi onda dozvolili da živim ovdje? Bili biste zabrinuti i ponovo biste me poslali nazad u Minhen."

"To nije tačno", kaže otac i po prvi put me pogleda direktno u oči "ne bismo to tražili od tebe. Dovoljno si stara da možeš birnuti o sebi, ali naravno da bismo bili zabrinuti."

"Nisam željela da vas brinem i žao mi je, htjela sam da se dokažem kako mogu i sama da živim i proživljavam život."

"Ajlin", dozove me otac i pogledam u njega, rubom usne mu titra mali osmijeh "mi smo ponosni na tebe i volimo te, zapamti to, a sad dođi vamo nisam te dugo vidio."

Nasmijem se i sjednem kraj njega, povuče me u svoj zagrljaj nježno, očinski i osjetim kako mi ponovo oči bivaju vlažne od suza koje čekaju da se spuste svakog trena. Brat mi također priđe i zagrli me, mama sa suzama se pridruži i tako ostanemo jedan duži period i moje srce biva u potpunosti smireno i sretno.