Koraci [✔]

Poglavlje dvadeset i osmo

Vratili smo se u auto i dok je Sergej zatvorio vrata bila sam tiha. Sergej se okrenuo prema meni, ali nije riječi izustio, posmatrao me dok sam ja gledala ispred sebe u jednu tačku. Još uvijek mi se čini nestvarnim to da je moj najbolji prijatelj u zatvoru zbog dilanja droge. Još mi je manje nestvarno to da sam se odlučila da ga više ne posjetim, barem ne za duže vrijeme.

Povrijeđena sam i razočarana u njega i na cijeli svijet.

Sergej mi uzima ruku i pogledam u nju. Bila je gotovo pa dva puta veća od moje, prekriva cijeli moj dlan sa svojom. Njegovi dugi prsti su se obavili oko mog dlana dok je palcem kružio na površini moga dlana.

Znam da me pokušava utješiti i pružiti podršku, ali trenutno mu to neće uspjeti, iako bez njegove trenutne blizine bih bila u potpunosti izgubljena. Pruža mi dozu snage koja mi je bila najpotrebnija sada.

"Možemo iću?" Upitam ga tiho, on klimne glavom i okrene se nazad prema volanu. Naslonila sam se od prozor i sklopila oči, želim što prije kući.

Vozili smo se niz ulicu i prošli pored igrališta kod kojeg smo Demir i ja odmah prvu sedmicu skupa sjedili kod ljuljački i razgovarali. Sjećam se našeg razgovora.

"Nostalagija za djetinjstvom?"

"I to, ali prije za onim osjećajem iz djetinjstva", odvrati i ja u potpunosti posvetim pažnju njemu.

"Na šta misliš?" Upitam. On se umiri i igra se svojim prstima gledajući u pod.

"Kada smo bili djeca nismo imali nikakvih obaveza, osim da uradimo naše domaće zadaće i naučimo pjesmice", kaže i odpuhne, osjetim da ga nešto muči i ne kažem mu ništa dopuštajući mu da priča dalje.

"Jednostavno, fali mi taj osjećaj dok smo bili djeca. Onako bezbrižni, ne shvatajući život kao što ga sada shvatamo, bez stalnih obaveza i briga o poslu, o plati, o preživljavanju. Tada ti je sve bilo servirano na pladanj, imao si krov iznad glave, roditelji su ti sve priuštili i ti nikad nisi morao da brineš oko nekih stvari kao plaćanje računa i sličnim. Tvoje je bilo da se igraš sa drugim vršnjacima, ponekad posvađaš jer je neko pobjedio, a tebi bude krivo jer ti nisi ili što te neko gurnuo i to je to."

Pogledao je u mene, pa ponovo spustio pogled. Kao da mi je želio još nešto da kaže, ali nije znao kako. Kao da se plašio.

Oh Demire...zašto si se odlučio za ovakav život? Šta si mislio da ćeš dobiti sa tim? Sklopila sam oči i glasno izdahnula.

Sergej se parkirao ispred svoga dvorišta i izašao iz auta. Otvorio mi je vrata prije nego što sam i sama stigla, a onda me uzeo pod ruku i nježno izveo iz njega. Privukao me u zagrljaj zbog čega sam ostala isprva zbunjena, ali naposetlju osjetim da me oči peckaju dok suze krenu niz obraze. Nisam znala po koji put od jučer plačem, ali mi samo biva gore zbog toga. Ispustim tih jecaj dok mu stežem majicu i jače se pribijam uz njegova prsa. Njegove ruke me jače oviju dok mi prolazi kroz kosu i ostavlja poljupce po tjemenu ne stajući. Osjećam se u jednom momentu poput malog djeteta, dok u drugom kao komad tankog stakla.

"Idemo unutra", šapće mi u tjeme i izvede pred kuću moju, otvara mi vrata i uvede unutra. Nisam imala snage ni za šta, vukla sam se kroz prostorije kao slomljena životinja ili kako bi neki rekli krepala mačka...

"Ideš u postelju odmah", naredi mi dok me podiže. Ovijem refleksno ruke oko njegovog vrata dok odlazi uz stepenice. U polumraku mu razaznam skupljene obrve i ozbiljni izraz lica. Primjetim da ima malu, gotovo nevidljivu ranu na dojnoj usni. Ne mognem se suzdržati i prstom pređem nježno po njoj, trzne se na moj dodir dok me pogleda u oči, ali ubrzo me polegne na krevet dok me pokriva plahtom.

"Mogla bih se bar presvući", odvratim kada se odmakne od kreveta.

"Čekat ću ispred vrata", odgovori mi i izlazi iz sobe. Njegova rečenica mi pruža toplinu unutar cijelog tijela. Ne planira ići, ostaje kod mene. Nasmiješim se na to dok iz ormara vadim širolu bijelu majicu i dojni dio pidžame. Brzo se presvučem, raspustim kosu, a onda ponovo dozovem Sergeja.

Ulazi u sobu i zatvara vrata, još uvijek u polumraku se sada posmatramo. Tada realizujem kako je ovo već drugi put da prespavamo skupa.

"Dođi", kažem začudo jako tiho. Dva koraka i već je bio kraj moga kreveta. Saginje se i sjedne pored mene dok se madrac ispod nas podubi od njegove težine. Njegov pogled je bio pažljiv, ali i oprezan. Ne mogu razaznati šta mu se mota po glavi, a plašim se da znam odgovore.

"Lezi", ponovo kažem, ali on skupi obrve. Iz nekog neobjašnjivog razloga počinjem drhtati. Ne mogu se pomaknuti sa mjesta.

"Zvuči glupo, ali jesi dobro?" Upita me i dlanom mi obujmi obraz. Bio je topao i nježan, ugodan na mom licu zbog čega sam sklopila ponovo oči.

"Mogu biti i bolje", pomrmljam, osjetim njegove prste kako se nježno pomjeraju, palcem prolazi kutom moje usne i izaziva me sa time, možda i nesvjesno.

"Žao mi je što si morala to sve doživjeti", kaže i time otvorim oči. Gledamo se par sekundi u tišini. On se izvinjava nečemu oko čega nije ništa kriv.

"Nemaš se razloga izvinjavati, nisi kriv."

"Znam da nisam, ali ne bude mi jednostavno te gledati takvu. Znam da ti je značio..."

"On je odlučio da uništi svoj život, niko mu nije kriv", odbrusim hladno, a Sergej sliježe ramenima.

"Volio bih se složiti sa tobom jer ga ne podnosim, ali moram ga ovdje odbraniti. Ljudi upadaju u sranja svojom voljom, tačno, ali isto tako nekad nemaju drugog izbora jer bivaju pod ucjenom ili prijetnjom."

"Svjesna sam toga Sergej", izdahnem "ali trenutno ne mogu da ga gledam u oči. Ne muči me samo to, muči me što je ima osjećanja prema meni koje mu nikad neću moći uzvratiti."

"Znam", prošapće mi tiho.

"Želim da spavam", kažem i legnem na leđa, Sergej se također spusti i bočno okrene prema meni. Vršcima prstiju me dira po kosi, prelazi po licu, spušta se na vrat zbog čega se naježim sva, ide prema ramenima i niz ruku, a onda nam ispreplete prste i utisne poljubac na čelo.

"Pokušaj zaspati."

"A šta je sa tobom?"

"I ja ću", kaže i spusti glavu na jastuk. Neko ga vrijeme gledam, a onda ponovo prstom pređem po maloj rani na dojnoj usni.

"Od čega ti je to?" Upitam.

"Kad sam išao po njega, potukli smo se", prizna i ja otvorim usta iznenađeno.

"Zašto?"

"Rekao mi je šta se desilo i slagao nešto...pobijesnio sam."

"Šta je rekao?" Uporna sam.

"Da si mu rekla da ga voliš", odvrati tiho. Ne odgovorim mu, prstom nastavljam prelaziti po njegovoj usni sve dok se ne sagnem i poljubim je nježno. Uzvrati mi poljubac i zagrli oko struka.

"Tebe volim."

"Znam", poljubi me još jednom "i ja tebe volim."