Koraci [✔]

Poglavlje osmo

Obećala sam samoj sebi da neću razmišljati o svome susjedu dok budem večeras sa Demirom. Izbjegavala sam pod jedan ispitivanje od strane njega, a pod dva željela sam da se lijepo provedem i trošim vrijeme na nekog koga jedva i poznajem. O njemu ipak mogu razmišljati kasnije, ali sad se trebam fokusirati na Demira i naše večerašnje druženje.

Izašla sam vani kada je zazvonio na vrata. Pozdravili smo se i ušla sam sa njim u njegovo auto. Vozili smo se prema Baščaršiji dok smo pjevali uz Dženana Lorančevića i Dine Merlina. Kada se parkirao izašli smo i odmah sjeli u jedan obližnji kafić da popijemo kafu.

"Kada moraš doći na posao u ponedeljak?" Upita me dok je skidao sa sebe debelu bundu i namjestio na stolicu. Uradila sam isto.

"U sedam moram biti tu kako bih sve pripremila do otvaranja."

"Prva si smjena dakle?"

"Pa, ne znam da li će me smjenjivati nekad i u drugu smjenu. Nadam se da neće ipak."

"Gadna je druga smjena, ja u svojoj firmi nekad moram u drugu smjenu i vjeruj užasno je."

I tako smo razgovarali prvo o poslu. Ispričao mi je kako je jednom zaspao na poslu i da ga je šef budio, on se usr'o od straha, a nije primjetio da ga drugi radnik sa strane snima sa šefovog mobitela.

"Sada me stalno zeza za taj video", požali se na kraju dok sam se ja neprestano smijala dok mi je pričao o tome.

"Sjećaš se kada sam se ja jednom pravila da sam umrla kada si me pogodio jastukom?" Upitam ga i on odmahe glavom.

"Kako neću da se sjetim, nikad ti to zaboraviti neću."

"Mamaaaa ja sam ubica", imitiram plačljivi glas kojeg je on taj imao. Imali smo samo šest godina, ali sam ga jako rado voljela zezati na taj način.

"Samo se ti smij. Ja barem nisam za razliku od tebe pred svojom simpatijom podrignuo u lice", zacrvenim se na to prisjećanje.

"Nisi fer, rekli smo da to više spominjati nećemo."

"Ti si to rekla", kaže Demir i nasmije se. Prevrnem očima. Nakon što smo ispili kafu htio je da se prošetamo kroz Baščaršiju na šta sam pristala. Uslikali smo se par puta i šetali se kroz suvenirske štandove, a poslije toga smo se vratili u auto. Bilo je deset sati kada sam uzela mobitel u autu.

"Vodim te na još jedno mjesto", pogledam u njega dok je pokrenuo auto.

"Gdje to?"

"Neće onda biti iznenađenje ako kažem."

"Baš si konj", on mi se nasmije dok se ja naslonim od svoje sjedište i gledam kroz prozor u svijetla grada i automobila. U Sarajevu se osjećam kao da sam u Njujorku, iako je ono daleko veći i drugačiji, ali ta svijetla, ti automobili i ta atmosfera me čini ispunjenom i sretnom. Sitnice poput ovih su mi oduvijek davali smisao da ostanem u Bosni unatoč roditeljevim odlukama. Iako, razumijela sam ih. Samo su brinuli.

Kada smo se ponovo vratili u našu ulicu pogledala sam u Demira ponovo, ali on je nastavio gledati ispred sebe u cestu vozeći u tišini.

Na kraju, kada je skrenuo prema igralištu shvatila sam da me tu vodi. Parkirao se ispred igrališta na parkingu i izašao, a ja ubrzo za njim.

"Vodiš me na naše igralište?" Upitam i on mi potvrdno kima glavom. Skupa uđemo u igralište i odemo do ljuljački kod kojih sjednem, a on me počinje ljuljati.

"Kladim se da nisi zakoračila u ovo igralište godinama", kaže mi nakon kratke tišine. Hladni zrak mi oštro udara u lice i mrsi kosu, razbuđiva me i čini da mi sva osjetila rade punom parom.

"Nisam, a ti?"

"Ja ovdje znam često svratiti", prizna i laganije me gura, okrenem glavu prema njemu da ga pogledam. Mjesečeva svijetlost i rasvijeta u daljini mu udara u lice i baca sjene na nekim mjestima. Demir je oduvijek bio jako privlačan.

"Sam svratiš?" Kima glavom u tišini.

"Zašto to?"

"Onako...nostalagija, pretpostavljam", kaže tiše i u potpunosti me prestane gurati. Sjedne na ljuljačku pored mene i nogama se njiše amo-tamo, što i ja uhvatim raditi da ne stojim na jedno te isto mjesto.

"Nostalagija za djetinjstvom?"

"I to, ali prije za onim osjećajem iz djetinjstva", odvrati i ja u potpunosti posvetim pažnju njemu.

"Na šta misliš?" Upitam. On se umiri i igra se svojim prstima gledajući u pod.

"Kada smo bili djeca nismo imali nikakvih obaveza, osim da uradimo naše domaće zadaće i naučimo pjesmice", kaže i odpuhne, osjetim da ga nešto muči i ne kažem mu ništa dopuštajući mu da priča dalje.

"Jednostavno, fali mi taj osjećaj dok smo bili djeca. Onako bezbrižni, ne shvatajući život kao što ga sada shvatamo, bez stalnih obaveza i briga o poslu, o plati, o preživljavanju. Tada ti je sve bilo servirano na pladanj, imao si krov iznad glave, roditelji su ti sve priuštili i ti nikad nisi morao da brineš oko nekih stvari kao plaćanje računa i sličnim. Tvoje je bilo da se igraš sa drugim vršnjacima, ponekad posvađaš jer je neko pobjedio, a tebi bude krivo jer ti nisi ili što te neko gurnuo i to je to."

Pogledao je u mene, pa ponovo spustio pogled. Kao da mi je želio još nešto da kaže, ali nije znao kako. Kao da se plašio.

"Demire, je li sve u redu kod tebe?" Upitam ga pažljivo, želivši da se otvori i da mu zaista pomognem.

"Jeste, sve je super."

"Ne vjerujem ti", odvratim i on odmahne glavom.

"Znaš, samo mi je teško na poslu i uopćenito život mi je trenutačno u opštem haosu. Ne snalazim se kako treba i ponekad izgunim kompas."

"Znaš da kada god ti je potrebna pomoć oko nečega ili neko da te sasluša da možeš meni da se obratiš?"

"Znam, Ajlin. Hvala ti, ali ovo je samo jedna faza sad. Proći će me", odvrati i nasmije mi se povrativši ponovo svoju sretnu fasadu.

"Idemo, postalo je hladnije", odvrati i ustaje se sa ljuljačke. Odlazim sa njim do auta i odvezemo se do naše ulice. Izađem iz auta sa njim i otprati me do ulaznih vrata.

"Hvala ti za večeras, falilo mi je ovo druženje sa tobom", kažem i nasmijem mu se.

"Nema na čemu, i meni je vjeruj."

"Demire?"

"Molim?"

"Nisi sam, znaš to?"

"Ajlin stvarno je sve dobro."

"Znam, ali želim da znaš da nisi sam šta god da je u pitanju", uzvratim mu i on potvrdno klimne glavom.

"Znam", prošapće. Priđem mu i zagrlim ga jako, želivši mu još više dati do znanja da sam tu za njega.

"Laku noć", kažem mu.

"Laku noć", zatvaram vrata i zaključam, a onda se idem raspremiti i pripremiti za spavanje. Kada sam ušla u svoju sobu i sjela na krevet i pogledam kroz prozor. Sergej je sjedio ponovo na balkonu. Jedno vrijeme sam samo tako gledala u njegovu siluetu, ali sam onda ipak odlučila leći i zaspati.