Koraci [✔]

Poglavlje dvadeset i sedmo

Ujutro se probudim prije Sare. Bilo je šest sati, ali nisam mogla više da spavam. Zapravo, čitavu noć nisam oka sklopila kako treba. Čim bih uhvatila malo sna pred očima mi se pojavi Demir koji je ljubi, Sergej u pozadini sa pištoljem i policajcima dok ga uhite, a ja plačem i želim objasniti Sergeju da nije tako kako izgleda.

Sara je spokojno spavala, nisam imala srca da je probudim pa sam se tiho izvukla iz postelje i izašla iz sobe. Silazim niz stepenice u dnevni. Hladno je, pa uključim grijanje. Sjela sam kako bih se razbudila. Nisam uzela mobitel nakon što sam završila poziv sa Sarom, a ni ne želim da ga uzmem, ali plašim se da bi me moji nazvali i onda brinuli zašto se ne javljam. Uzela sam mobitel i upalila ga. Imala sam jedan propušten poziv od Sergeja u četiri sata jutra. Možda je došao kući, ali nisam sigurna.

Čujem kucanje na vratima i skočim. Mora biti on. Molim te Bože neka bude on. Odlazim ispred vrata i udahnem duboko dok uzimam bravu.

Otvaram ih i zapazim Sergeja sa podočnjacima, u bijeloj majici i običnim svijetlo-plavim hlačama. Kosa mu je bila razbarušena, neuredna i masna, ali čak i u takvom izdanju mi je najljepši. Ne premišljam se kada mu skočim u zagrljaj. Čak počnem ponovo da plačem, ne uspjevam da kontrolišem svoje emocije nakon što ga konačno ponovo mogu grliti i imati blizu sebe.

"Ššššš, tu sam Ajlin, šššš", šapuće mi u tjeme dok ge čvrsto drži uz sebe i gladi po kosi. Jače ga stišćem uz sebe i zabijem glavu između njegovog ramena i vrata. Ulazi u dnevni boravak i zatvara vrata, pa nas vodi do dnevnog gdje sjedne. U krilu sam mu i osjećam se kao mala djevojčica u tom momentu. Nismo progovorili narednih deset minuta, možda i duže, a možda i kraće, ne bih znala tačno reći. Sa njim su mi minute izgledale kao sati, a nekada i jedan sat biva kao sekunda.

Upijala sam njegovu pojavu, njegov miris mošusa, njegovu toplu kožu koja grije moju, njegovo ujednačeno disanje kraj moga uha, njegove vješte i nježne prste u mojoj kosi dok me miluju. Ne želim da ga više ikada pustim u tom momentu, toliko mi je falio iako je prošao samo jedan dan bez njega, ali i u tom jednom danu mi je falio i činilo mi se kao da je prošlo i duže.

"Toliko sam ti falio?" Upita me sa osmijehom, srce mi se na to slomi kada samo shvatim šta se jučer desilo sa Demirom. Ne mogu mu uzvratiti osmijeh i on to primjeti. Uzima me za obraz i nježno palcem pomiluje.

"Šta je bilo Ajlin?"

"Ne znam kako da ti kažem", odvratim tiho i spustim pogled, ali ga ponovo podigne.

"Reci onako kako jeste, nemaš razloga da se bojiš", kaže mi nježno nastavljajući mi gladiti obraz.

"Jučer je Demir bio kod mene...", započnem i odmah mi se pomuti pogled "i prvo je bio bjesan što sam bila kod tebe tu noć, govorio je da nisi dobar za mene, ali ja sam te branila i na kraju...", suza mi klizne niz obraz koju Sergej uspije na vrijeme zaustaviti jer je obriše. Koliko ovo boli izgovarati naglas ored njim tek sad vidim.