Koraci [✔]

Poglavlje peto

Prolazili su dani. Stiglo je i to jutro gdje su moji roditelji trebali nazad. Spakovali su sve kofere u bratovo auto, ja sam im pomogla. Popili smo posljednju kafu skupa i vodili tiho razgovor kao da ćemo ako išta glasnije pričamo probuditi cijeli komšiluk. Izašli smo vani u hladnoću i izgrlili smo se. Brata sam prvog jako izgrlila, pa je on ušao odmah u auto da ga zagrije, mamu sam drugu pa babu.

"Ovo je od nas kao poklon, trebaće ti sad kad ovdje nađeš posao", pruža mi babo ključeve njihovog džipa i ostanem zatečena.

"Ne mogu uzeti vaše auto, šta ćete vi?"

"Za nas ništa ne brini, mi ćemo se lako snaći, ali tebi je sad potrebniji nego nama", kaže mama dok je stojala kraj babe naslonjena. 

"Ja...hvala vam", ponovo ih zagrlim snažno, a onda oni odu u bratovo auto i izlaze iz dvorišta. Prije nego su krenuli niz ulicu brat mi je svirnuo kao posljednji pozdrav i ja sam ušla u kuću još uvijek gledajući u ključeve od auta. 

Oprala sam sude i ugrijala kuću, te sam uzela laptop i uzela da učim. Bilo mi je sad tako neobično biti sama u ovoj velikoj kući, ali vjerujem da ću se brzo naviknuti na ovakav život sada. Svakako moram početi polako gledati neki posao i da nije tako daleko. Prošla su dva sata kada je neko pozvonio na vrata. Otvorila sam ih i ugledala Demira.

"Jesi živa? Ne vidim te nikako", ulazi unutra i stane kraj laptopa.

"Štreberu", frkne i ja ga u prolazu udarim po glavi.

"Ovaj ti štreber neće napraviti toplu čokoladu, pa ti zezaj", kažem i on se nasmije. 

"Hoćemo izaći negdje?"

"Hoćemo, danas ćeš biti moj lični šofer, moram tražiti posao."

"Znaš li već gdje trebamo ići tražiti?"

"Iskreno, plana nemam, možeš uzeti laptop i tražiti poslove neke?"

"Nije problem, pravi tu toplu čokoladu", prevrnem očima i vadim iz frižidera kolač koji nam je donijela jučer komšinica te stavila da se pravi čokolada. Kada sam se vratila u dnevni ugasila sam laptop i sklonula ga stola kako bih stavila kolače i toplu čokoladu. 

"Okej, našao sam par kafića koji traže radnika i par mjesta za čišćenje."

"Može ti kafići?"

"Zar toliko mrziš čistiti?"

"Ne, već ne želim ničiji nered da čistim. Dovoljno je što moram svoj", kimao je glavom pa smo pojeli kolač i popili kafu. Stavila sam suđe u mašinu i otišla se presvući kako bismo napokon krenuli. Kada sam se vratila uzeo je ključeve od auta mojih roditelja ili bolje rečeno mog auta sada te smo krenuli. Prolazili smo pored susjedne kuće i moram priznati bilo mi je čudno što od one noći nikog nisam vidjela tu, čak ni preko dana što mi je toliko sumnjivo.

"Ko živi ovdje?"

"Ne znam, što?"

"Kako ne znaš?"

"Nisam išao kod njega, tako da ne znam."

Znači neki muškarac tu bude. Dobro, onu noć kada nisam mogla spavati izgledalo je kao da je muška figura vani na balkonu pa mi to objašnjava sve.

"Zašto pitaš?" 

"Onako, zadnji put kad sam bila u Bosni prodavala se, a sad nema da piše da je na prodaju pa zbog toga."

"Aha", odvrati i ušutimo oboje. 

Odvezao me na više mjesta, ali niti jedan nije odgovarao, sve dok nismo stigli do jednog koji je blizu Baščaršije. Bio je to kafić u sklopu slastičarne i izgledao je otmjeno. Ušla sam unutra i zamolila radnicu da me odvede na intervju za posao što je i uradila. Obavila sam intervju i dala im svoje podatke. Nadam se da ću dobiti kod njih posao, rekli su mi sutradan javiti. 

"Bože kako sam iscrpljena", pomrmljam naslanjajući se od prozor auta dok je Demir vozio niz ulicu.

"Sad ćemo još malo kući."

"Zaspat ću."

"Nemoj da te moram nositi, teška si", požali se dok je imao kez preko cijelog lica.

"Ha ha ha", prevrćem očima dok on ulazi u dvorište i parkira auto. Izašli smo iz njega i dao mi je ključeve. 

"Pa, vidimo se sutra", zagrli me i poljubi u tjeme. Nasmijem mu se i uđem u kuću te napravim sebi kafu i uspem se na sprat u svoju sobu. Pogledam kroz prozor i ponovo vidim siluetu kod susjedne kuće. Taj muškarac, ko god da je, hodao je na spratu. Tiho sam sjedila, iako me ne može čuti, ali sam se trudila ne proizvoditi zvukove. Ispijala sam svoju kafu nastavljajući gledati u njegovu kuću. Izašao je ponovo na balkon i sjeo. 

Izgledala sam kao kakav voajer iako to uopšte nisam zapravo bila, ali me jednostavno čudi što ga nikad po danu ne vidim. Možda je vampir, pomislim pa se samoj sebi nasmijem tome. Možda rano ujutro ide na posao, a vraća se jako kasno? Možda. Sve je pod tim možda. Onda se upitam, zašto jednostavno da ne svratim do njegove kuće? Ali i ta ideja mi je zvučala toliko idiotska i pomalo psihopatska. Ne znamo me, a osim toga šta da uradim i kad dođem i vidim ga? 

Zašto imam osjećaj da me gleda? Sjedio je mirno na balkonu iako je vani bilo minus tri stepena i gledao tačno u mom pravu ili sam barem to mislila. Postajem paranoična. Odmaknem se sa prozora i odlučim da bi najbolje bilo kada bih legla spavati što i naposljetku uradim.