Koraci [✔]

Epilog

Moj život je u zadnjih četiri mjeseca bio karosel. Bilo je uspona gdje sam imala osjećaj da letim poput ptice, slobodna i sam svoj krojač sudbine, bezbrižno uživajući na pogledu u daljini. Bilo je i padova gdje sam iznemogla tražila način da se izvučem od pada, u strahu da ću doći do dna i nikad više ustati.

Moj uspon je bila odluka da se vratim u Bosnu, ali isto tako i pad. Znala sam od samog početka kako mi neće biti jednostavno iseljenje, ali nisam nikad pomišljala da ću se suočavati sa gubitkom najboljeg prijatelja u fizičkom smislu te riječi.

Ne znam da li sam spremna još uvijek da oprostim Demiru što me slagao i što je pokušao da izigra moju i Sergejevu sreću, ali ga mogu shvatiti, bio je izgubljen u svijetu obaveza i odraslih, nije imao nikoga da mu se izjada. Pitam se onda šta bi bilo da nisam otišla, da li bi mogao da sad živi život bez ovih problema koje ima sad? Možda bismo i završili skupa kao par, možda sam mogla pronaći sreću i ljubav u njegovom zagrljaju. A onda pogledam u Sergeja koji mi je ležao u krilu i pomislim kako je bolje ovako.

U nesreći ima jedna sreća. Nikad ne znaš zbog čega je nešto dobro za tebe, iako u tom momentu misliš da je nešto grozno po tebi.

Možda će i Demir da to shvati i promjeni se kada se izbavi iz ovog pakla.

"Mislim da sam spremna", rekla sam tiho Sergeju i on je otvorio tad svoje oči. Svijetlo plave oči su bile nježne i hipnotizirajuće, svaki put iznova me bacajući u njihove ponore.

"Želiš da idem sa tobom?"

"Ne, mislim da ovo moram sama da uradim."

Klimnuo je glavom, a potom mi obraz dodirnio svojim dlanom šireći toplinu po njoj. Poklonio mi je svoj osmijeh kojeg sam istog časa uzvratila. Ovo je život.

***

Sivi zidovi me pritišću dok čekam Demira da se pojavi na vratima svakog časa. Nervozna sam i srce mi luđački kuca. Nisam ga vidjela mjesec dana, a zadnji put kada smo se sreli naši odnosi su bili klimavi i upitni.

Prije, dok sam imala petnaest godina mislila sam kako Demir i ja nikad nećemo imati neke ozbiljne svađe i da ćemo zauvijek ostati najbolji prijatelji. Voljela sam ga i volim ga i sad poput starijeg brata. On je bio tu za mene kada su me momci provocirali da ih otjera ili im zaprijeti, bio je tu kada sam učila plivati i pomogao mi da savladam strah, bio je tu kada sam pala sa bicikla da me nosi u naručju iako je do moje kuće trebalo par blokova da se prođu.

Ne znam u kojem momentu je on počeo da gaji nešto prema meni i kako da mi nije mogao to reći prije. Možda nije toga ni on sam bio svjestan dok nije predosjetio opasnost da me neko drugi ima.

Vrata se otvaraju i ugledam ga u sivoj majici i sivoj trenerci. Ustala sam se sa stolice, ali nisam znala da li ga treba zagrliti ili samo pozdraviti, ali kada sam vidjela pokajanje u njegovim očima zaboravila sam na sve i zagrlila ga snažno. Uzvratio mi je zagrljaj i glavu položio na moje rame, dugo smo stojali tako i grlili se dok su ostali posjetitelji oko nas nas gledali. Tople kapljice su dodirnule moj vrat i tad se odmaknem od njega. Demir je plakao i ja sam se slomila.

"Došla si ipak, mislio sam da sam te izgubio", mrmljao je tiho i obrisao suze, a moje su potekle.

"Nikad me nećeš izgubiti", rekla sam naposljetku i sjela za stol. Dugo smo razgovarali.

"Izvini Ajlin što sam te povrijedio, bio sam sebičan što sam želio da te uzmem od Sergeja, to sam shvatio onaj dan kad si otišla nakon što si me posjetila."

"U redu je, nadam se da ćemo moći nastaviti dalje normalno."

"Ne bih mogao poželiti išta drugo osim toga."

Nasmijali smo se jedno drugom. Ovo je život.

***

Moji roditelji su se vratili par dana nakon što su nenajavljeno došli nazad u Bosnu, ja sam nastavila dalje da radim u kafiću i sa Ines sam postala bliska. Sara mi često dolazi sad otkako je Demir završio u zatvoru i imam osjećaj kako je nju to saznanje pogodilo više nego mene. Ne može čak ni nakon mjesec dana da se trgne od tuge, ali se trudi.

Kada sam se vratila od Demirove posjete vidjela sam da je Sergej stavio da je njegova kuća na prodaju i strah me obuzme zbog toga. Idem do njegovih ulaznih vrata, a ona bivaju zaključana.

"U vraga, gdje je sad", mrmljam i krenem nazad prema svojoj kući. Ulazim unutra i ugledam ga u kuhinji.

"Hej", kaže mi sa osmijehom.

"Prodaješ kuću? Odlaziš nazad u Zenicu?"

"Da, prodajem kuću", sliježe ramenima. Prilazim mu i uzimam ga za ruku.

"Zašto mi nisi rekao? Zar stvarno ne možeš da ostaneš?"

"Zar bi to željela?" Upita me.

"Još pitaš! Sve bih uradila da ne odeš, ne nakon svega što izdešavalo."

"Čak i da živimo skupa?"

"Da...čekaj, šta?" Sergej se ponovo blesavo nasmije.

"Dakle da skupa živimo?"

"Nije mi jasno..."

"Ajlin, ne odlazim", kaže mi dok prilazi za korak "i ne planiram otići i ne prodajem kuću, ali želio bih da uspijemo. Ne moramo živjeti odmah skupa, ali želim da znaš kako imam ozbiljne namjere sa tobom."

"Ti...konju, uplašio si me", zagrlim ga i čujem ga kako se smije.

"Budalice, pa bio bih glup da sam se odlučio ostaviti te."

Ovo je život.

Kraj.

A/N

Dragi moji, evo došli smo do kraja još jedne priče koju sam dragog srca pisala i koja mi je mnogo prirasla srcu.

Namjerno sam spomenula probleme odlaska mladih iz BiH, te sam namjerno i ostale zemlje na balkanu spomenula jer ja mislim da trebamo o tome porazmisliti i kroz knjigu i ostaviti na neki način naše razmišljanje i osjećanja o toj temi.

Likovi su također tipični balkanci, bošnjaci kako bi ih neko klasificirao, NAMJERNO sam stavila par domaćih riječi i izreka i nisam tu marila da li he gramatički ispravno.

Nadam se da vam se dopala priča i da ste uspjeli da se uživite u radnju i da uživate jednako kao ja koja sam pisala tu priču.