Koraci [✔]

Poglavlje četrnaesto

Ponedeljak je, time i moj prvi radni dan. Ustala sam u šest kako bih se mogla razbuditi i srediti za posao. U šest i petnaest sam izašla iz kuće i vozila se do kafića. Tačno u pola sedam ulazim unutra i zapazim još dvoje radnika unutra kako pospremaju.

Prilazim djevojci duge crne kose koja je brisala stolove. Na drugi kraj je bio muškarac koji je spuštao stolice. Oboje nisu imali preko trideset godina. Djevojka se okrene prema meni i pogleda me svojim tamnim smeđim očima.

"Oh, ti si sigurno nova?" Upita i ja joj kimam glavom dok ona ostavlja krpu. Od mene je par centimetra viša. Imala je bijelu majicu i crne hlače, naglasilo je njenu figuru u obliku pješčanog sata.

"Ja sam Ines, ono tamo je Ismar", kaže uz osmijeh i ja se okrenem prema Ismaru koji je zadnju stolicu spustio na pod. Visok je bar metar i osamdeset sa crnom kosom i nabildanim tijelom.

"Inače, moj stariji brat", kaže i prevrne očima, "a ti si?"

"Ajlin", uzvratim i ona kimne glavom pa krene prema šanku i ja je pratim jer ne znam što bih drugo uradila.

"Pa Ajlin, pošto si nova radit ćeš kod šanka i primati narudžbe i prati suđe, ja ih sa još jednom kuharicom pravim, a Ismar posluživa."

"Samo to?" Upitam i ona kimne glavom. Primjetim da ima pirsinge na ušima koie od njene guste crne kose nisam odmah primjetila.

"Za sada, ma da bi mogla pića posluživati, a Ismar hranu i pića", kaže malo glasnije da ga i njen brat čuje. On se okrene prema nama i shvati to kako treba doći i predstaviti se.

"Hej, Ismar", pruža mi ruku na kojoj vidim par sitnih tetovažica. U pitanju su rimski brojevi koji su se nalazili ispod zgloba jedno ispod drugog.

"Ajlin", kažem i prihvatim njegovu ruku i rukujemo se. Sad dok Ismar i Ines stoje jedno pored drugog vidim sličnost. Imaju iste tamno-smeđe oči i crnu gustu kosu, maslinaste boje kože i dojnih punašnih usana svijetle roze boje. Prelijepi su.

"Za petnaest minuta nam počinje radno vrijeme, tako da moramo požuriti i sve završiti prije otvaranja", kaže Ines i pruži mi krpu te naredi da prebrišem još jednom čaše. Ona uzima metlu da pomete pod dok je Ismar otišao u kuhinju nešto.

Brisala sam čaše brzo i pokušavala uhvatiti ritam nekakav, nakon petnaest minuta je Ines stavila znak otvoreno i otišla u kuhinju dok je Ismar sjeo za jedan od kafanskih stolica ispred šanka. Nastavila sam brisati jednu te istu čašu jer ih više nije bilo, a nemam ništa pametnije da radim.

"Ne moraš brisati deset minuta jedno te istu čašu, sjedni dok ne dođu prve mušterije", obrati mi se Ismar ležernim tonom i pokaže na stolicu pored sebe. Sliježem ramenima i izađem iz šanka sjedajući pored njega. Uzimam mobitel da provjerim koliko je sati i da li je ko pisao.

Bilo je sedam i petanest.

Imala sam poruku na sms koju sam otvorila.

Sretan prvi dan na poslu :)

Jučer sam nakon propalog ispitivanja kod Sergeja ostala još malo. Počeo je pričati o nekim banalnim temama samo da nas izvuče iz nezgodne situacije. Spomene kako je počeo raditi i da mu ide dobro, a ja mu spomenem da mi je danas prvi radni dan. Poslije kada sam trebala izaći zaustavio me.

"Čekaj, mogu dobiti tvoj mobitel?" Upita i ja ga pogledam sa sumnjivim pogledom, ali mu pružim mobitel. Nešto je kucao na njemu neko vrijeme, a onda mi ga vratio i nasmiješio se otkrivši sitne rupe na obrazima.

"Šta si uradio?" Upitam još uvijek ne shvatajući šta će mu moj telefon.

"Rekla si kako nemaš moj broj, sad sam ti ga upisao i poslao sebi poruku kako bih i tvoj spremio."

Bila sam šokirana, ali i sretna u jednu ruku zbog toga što sam dobila njegov broj. Lada sam stigla kući ušla sam u svoje poruke da vidim šta je sebi napisao, a tad mi je pristigao njegov sms.

Jako si zgodan ;)

Nijemo gledam u poruku i ubrzo poslije toga se nasmijem. Pročitam i njegovu poruku:

Znam, hvala ipak na zapažanju :)

Odlučim mu otkucati poruku, pa neko vrijeme stanem razmišljati kako da odgovorim.

Sve je to super, ali mislim da je previše umišljeno sebi samom napisati da si zgodan i to sa tuđeg broja :P

Vratim mobitel u zadnji džep hlača i nakon minute osjetim vibraciju. Uzimam ga i otključavam dok mi se osmijeh stvori na licu kad vidim da je odgovorio.

Ja mislim da sam samo potvrdio i tvoju stranu razmišljanja, samo što sam ti olakšao način priznavanja ;)

Željela sam mu odgovoriti na poruku, ali odustanem. Neka misli šta hoće, a osim toga izdala bih se vjerovatno ukoliko bih nastavila da se dopisujem sa njim.

Hvala ti :)

Otkucala sam poruku i poslala mu nazad. Ismar je sjedio pored mene i posmatrao me.

"To momak?" Upita me i trgne iz razmišljanja.

"Molim? O, ne", odvratim brzo. Ismar me kradoumice posmatrao i odlučila sam mobitel više ne uzeti u ruke do pauze. Vrijeme je teklo i dolazile su mušterije, primala sam narudžbe, proslijeđivala ih i nosila pića do određenih stolova dok je Ismar hranu. Nije bio tako težak posao kao što se činio, osim što je u većini vremena prilično dosadno.

Nakon nekog vremena sam uzela brisati radni stol kod sudopera jer je bio mokar dok sam prala šolje i čaše.

"Može jedna crna bosanska kafa?" Taj glas bih prepoznala svuda. Iznenađeno podižem svoj pogled prema njegovim plavim očima i zapazim osmijeh na njegovom licu.

"Otkud tebe? Pratiš me?" Sumnjivo ga upitam i on se još više nasmije.

"Zapravo, ovdje stalno dolazim", odvrati mi i vrati se na svoje mjesto. Danas je u svijetloj plavoj košulji i crnim hlačama. Izgledao je kao šef od pet firmi sa svojim izgledom. Na svome stolu je imao laptop i kucao je na njemu nešto. Ponovo razmišljam o tome šta bi unutra moglo biti i šta krije, ali zašto, pobugu, onda u kafiću nosi nešto što niko ne smije čitati?

Okrenem se kada Ines donese kafu pa mu donesem do njegovog stola, moram smisliti brzo šta ću ako želim da pročitam ono što piše na njegovom laptopu. Znam da je to totalno pogrešno i da narušavam njegovu privatnost, ali krije nešto od mene i od sviju nas i moram znati šta je to. Kada sam krenula spustiti kafu uspijem srušiti šećer na pod, ali nenamjerno. Ukočim se kada vidim kako su pale kesice na pod. Krenem se sagnuti, ali me Sergej zaustavi.

"Neka, ja ću", kaže i spusti se. Brzo prebacim pogled na laptop. Sa nekim se dopisivao.

Uspijem pročitati njegovu poruku: "Nisu uspjeli razotkriti."

"Evo, hvala ti", kaže Sergej i brzo pogledam u njega i nasmijem se prisiljeno. Okrenem se i odem od njega nazad do šanka. Drhtim, ni sama nisam to primjetila do sada. Uzimam čašu i natočim sebi vodu koju ispijem brzo.

Nisu uspjeli razotrkiriti šta, Sergeje? I ko?