Koraci [✔]

Poglavlje trideseto

Prošle su dvije sedmice od roditeljevog dolaska. Otac se sa Sergejem dobro sporazumjeva, i dalje zaštitnički nastrojen, ali polako mu biva drag. Sergej se trudi da im se dopadne, sa ocem redovno odlazi da odigraju košarku, sa mojim bratom je izašao na kafu, a mami je donosio štagod joj je trebalo, čak joj je jednom donio cvijeće.

"Sviđa mi se sa svojim kavalirskim ponašanjem", rekla mi je kada joj je donio buket crvenih ruža, a meni žutih.

Bila sam istinski sretna i ispunjena, barem sam to tako mislila dok nije došao dan kada je Demiru bilo suđenje.

Osuđen je na deset godina zatvora. Ta novost me pogodila tačno u srce. Sara je taj dan bila kod mene i obe smo nijemo gledale televiziju i posmatrale kako stavljaju lisice Demiru i odvode ga iz sudnice. Miranda i Amar su dobili osam godina zbog pomaganja i uključivanja u kriminalno djelo. Samo tako, jedna obična rečenica uništi tri mlada života. Sergej je taj dan bio posebno pažljiv prema meni, donio mi je novu knjigu koju je našao na izlogu, čokoladu i kafu. Držao me u svom zagrljaju i igrao se mojom kosom i ono najbitnije-šutao je zajedno sa mnom. Nije postavljao pitanja, nije pričao, nije me gnjavio. Jednostavno rečeno, bio je tu za mene i tome sam mu zahvalna.

Dva dana poslije prošlo me polovično osjećaj izdaje i boli od strane Demira, ali još uvijek se ne osjećam spremnom da ga posjetim i rasčistim sve što imamo, znam da ću mu oprostiti, spremna sam mu oprostiti kada se budem i sama tako osjećala. Koliko god on mene povrijedio svojim ponašanjem toliko ga i mogu razumjeti. Bio je izgubljen u svom životu, čisto rasulo od čovjeka i trebao je nekog da bude tu uz njega. Možda da sam ja bila tu i da se nisam preselila u Minhen stvari bi drugačije bile, možda bismo čak sad bili zajedno, ali ne bih željela takav život.

Ne bih željela da je tako završilo jer nikad ne bih mogla da cijenim i volim svoju zemlju kao sad i ne bih mogla da gledam neke stvari drugačijim očima, ne bih nikad upoznala Sergeja da se nije ovo desilo. Koliko loših stvar ima toliko ih je i dobrih donijelo i to se treba cijeniti.

Sjedila sam sa Sergejem predvečer ispred dvorišta i uživali gledajući zalazak sunca niz ulicu. Ovo nam je postao neki ritual koji mi se sviđa. Jedini strah koji sad osjećam i koji me muči je šta će biti sad poslije svega? Sergej ne živi ovdje, bio je tu zbog zadatka kojeg je dobio i strah me razmišljati da bi mogao ponovo otići u Zenicu i raditi. Zenica nije daleko, ali ne bih da ne mogu svaku noć sa njim da sjedim ovako vani i da uživam u njegovom društvu.

"Znaš šta sam zaključio", upita me Sergej i okrene se prema meni.

"Šta?"

"U vezi smo već skoro tri sedmice, a još nijednom te nisam izveo negdje."

"Ni nemaš potrebe, lijepo mi je i ovako sa tobom", kažem i sitni mi osmijeh titra na usnama zbog njegih ideja i razmišljanja.

"Znam, ali svejedno želim da te izvedem negdje."

"To me sad zoveš na spoj?"

"Nego šta", uputi mi osmijeh i poljubi rub usne.

"I, koji je tvoj odgovor?"

"Naravno da hoću izaći sa tobom."

"Sutra u osam navečer budi spremna", još jednom me poljubi, ali na usne i uzvratim mu poljubac.

***

Nisam znala gdje me planira odvesti. Stojala sam pred ormarom i kopala po odjeći kakl bih našla bilo šta prikladno za izlazak. Kada sam ga pitala šta da obučem rekao je da sama nešto izaberem i da mi neće govoriti kako da se obučem jer bih mogla pogoditi gdje bi me izveo.

Ludila sam.

Našla sam crne hlače i blijedo-rozu majicu dugih rukava koja je izgledala poput košulje strukirana i lepršavo je od struka padala dolje. Kosu sam isplela u pletenicu i lagano se našminkala. Nisam pretjerivala, a nisam ni bila previše obična. Solidna.

Kada sam sišla dole zatekla sam svoje roditelje u dnevnom kako igraju karte i brata koji se dopisuje sa nekim i blesavo smješka.

"Ideš već?" Upita me otac i ja sliježem ramenima.

"Ne još, rekao je doći po mene."

"Lijepo, pamet u glavu."

"Pametna je ona", odvrati mama i on se nasmije.

"Naravno da jeste. Sviđa mi se Sergej, ali nemoj mu reći, želim da se i dalje trudi."

"Trudio bi se svakako", odvratim i nasmijem se. Čujem zvono i pozdravljam se sa svojima i odlazim. Sergej je čekao pred ulazom sa ružom. Zagrlila sam ga i poljubila, uzela ružu i zahvalila se. Odjeven je u crne hlače i crnu košulju, a preko nje je imao tamno-sivi sako. Uzeo me pod ruku i otvorio vrata od auta. Ušla sam unutra i krenuli smo se voziti prema centru.

"I gdje idemo?" Upitam ga u on odmahuje glavom ne skidajući osmijeh sa lica.

"Ne budi tako nestrpljiva, vidjet ćeš."

Skrenuo je i više nismo išli prema centru. Vozio je u nepoznato mi. Parkirao je ispred jednog malog restorana. Izašli smo iz auta i krenuli unutra. Sjeli smo u jednom zamračenom kutu gdje smo mogli biti neopaženi i imati svoju initimnost. Sergej nam je naručio večeru. Uzeo mi je ruku i palcem mi gladio površinu dlana.

"Lijepo mjesto, nisam nikad bila ovdje", kažem i razgledam okolo. Restoran je bio malen, ali jednostavan. Interijer je podsjećao na interijer iz 18. stoljeća francuskog stila.

"Potrudio sam se, ali sastanak se neće završiti na ovome", rekao je i ja ga značajno pogledam. Nije mi ništa dalje rekao, a ja ga nisam više ispitivala. Došlo nam je jelo i time završili kratku konverzaciju. Nakon večere je Sergej platio i izašli smo ponovo na svjež proljetni zrak. Smračilo se već i nije nigdje bilo nikog, tek pokoje auto je prošlo cestom jer je restoran bio van grada.

"Idemo", rekao je i ponovo smo se krenuli vratiti nazad. Ovog puta dok je vozio znala sam kuda me vodi, put mi je bio odviše poznat. Vozio je prema igralištu gdje me spasio od one dvojice. Parkirao se i izašli smo iz auta. Tek sad, dok hodam sa njim rukom pod ruku, vidim koliko je ovo igralište posebno. Jedna ljulja na sredini okružena sa dvije klackalice, a bilo je ograđeno visokom zimzelenom živicom. Klupe su raspoređene svuda simetrično i pored svake je usađeno cvijeće. Malo dalje od igrališta se nalazio vrt sa fontanom i tu nas je vodio. Sjeli smo kraj klupe blizu fontane, naslonila sam glavu na njegovo rame i sklopila oči slušajući vodu kako teče. Sergej je također bio vrlo tih i uživao u trenutku koliko i ja. Nismo progovarali, a nije bilo ni potrebe.

Podigla sam glavu i pogledala u njega, uputio mi je osmijeh, onaj najljepši koji izmami odmah i moj. Bio je predivan ispod mjesečevog sjaja, poput srebrene figure grčkog boga Apolisa i koji me posmatrao pun ljubavi i divljenja, a pripadao je meni i samo meni.