Koraci [✔]

Poglavlje četvrto

Ujutro sam se probudila uz crvkut ptica. Jedan od rijetkih doživljaja kada živiš u Minhenu, tamo te inače bude zvukovi automobila ili ukratko rečeno saobraćaja. Ustala sam se i obavila higijenu te sam sišla niz stepenice u kuhinju gdje su moji već pili kafu. Pridružila sam im se. 

"Danas moramo počistiti sve u kući, generalno", na tu maminu rečenicu mi je došlo muka. Ako sam išta više mrzila je kada dođemo u Bosnu i moramo sve redom da brišemo i čistimo, peremo i usisavamo jer je ustajali zrak i prašina bila nepodnošljiva. Samo sam kimala glavom ne želivši da se protivim njenom naređenju, ipak sam znala da se to moralo uraditi. Kad oni odu nazad moram sama voditi brigu tako da se trebam već navikavati. 

Nakon kafe smo krenule sa čišćenjem dok je babo sa bratom oko dvorišta radio, tačnije rečeno babo je pravio sa bratom auta njihova.

Mama je stavljala da se peru posteljine i prekrivači, ja sam usisavala. Poslije toga sam sve prebrisavala dok je ona slagala odjeću, onda smo skupa cijeli sprat očistile. Ko bi rekao da u kući u kojoj nisi pola godine bio može biti toliki nered? Sedam sati čišćenja i bile smo gotove, pa, skoro. Babo i brat su sjedili u denvnom dok smo mama i ja spremale večeru, a onda smo i mi konačno sjele sa njima dok se večera spremala. 

Nisam osjetila svoje noge ni ruke, tijelo kao da nije moje od umora. Samo sam željela da ostanem u ovom položaju do jutra, ali morala sam se ići istuširati i spremati jer sam se Demirom i Sarom čula te smo se dogovorili oko devet izaći na kafu. 

Nakon večere sam se istuširala, a mama je stavila suđe na pranje. Obukla sam crne hlače i debeli crveni džemper. Kosu sam uvila i stavila sam nešto malo šminke. Izašli smo u jedan kafić kod Baščaršije. Saru sam izgrlila toliko dugo i jako da nas je Demir morao razdvojiti kako bi konačno ušli u njega. Sjeli smo u jedan ćošak i naručili topli napitak. 

"Pa curo pazi te!" Kaže Sara i ja joj se iskreno nasmijem.

"Dosta o meni, pričajte šta ima kod vas?"

"Ne, prvo ćeš mi reći zašto mi nisi javila da dolaziš i da ostaješ?"

"Iznenađenje?"

"Jel to znači da ćemo prespavati jedna kod druge kao nekad?"

"Obavezno!" 

"A šta je sa mnom?" Oglasi se Demir u naš razgovor i pogledamo ga obe istovremeno.

"Šta ćeš nam ti?" Kaže Sara podrugljivo.

"Zar nisam dio vašeg društva?" Iznenađeno upita uz povrijeđenu grimasu.

"Ženska noć, muški isključeni. Osim ako nam kriješ već dvadeset godina da si zapravo žensko?"

"Ne, o Bože Saro nemoj početi", prevrne očima na Saru i ona se iskreno nasmije tome, ja joj se predružim dok Demir otpuhiva uz mrmljanje "cure...".

Kafić je bio uređen kao u kakvoj špilji, kameni zidovi ukrašeni neonskim svijelima i kožnim naslonjačima sa mramornim stolovima. Bilo je gužve, vjerovatno jer je neki novi jer ga se ne sjećam od zadnjeg puta kako sam došla u Bosnu. Šankovi su bili popunjeni i na njima su sjedili muškarci između dvadeset i pet do trideset godina. Jedan je sjedio tačno nasuprot mene u crnoj košulji sa dva otkopčana dugmića i zavrnutim rukavima otkrivajući snažne ruke. Pio je svoje piće i pričao sa svojim, pretpostavaljam barem, kolegom. Muzika je bila naša domaća i pjevali smo uz nju, smijali se i pričali. Ovo mi je tako dobrodošlo. Toliko mi je bilo potrebno izaći sa nekim svojim u neki naš kafić među našim ljudima, našom muzikom i onom našom domaćom atmosferom. 

Demir je otjerao Saru do njene ulice pa smo se skupa vratili do naše. 

"Bilo mi je drago što si ipak uspjela da ideš sa nama", kaže Demir kada je parkirao auto i ugasio ga.

"I meni je, toliko mi je falilo biti sa vama u društvu."

"Kakve imaš sutra planove?"

"Nemam baš neke, hoćemo se i sutra naći?"

"Ne znam da li će Sara moći, ali ja sam slobodan tako da ćemo smisliti nešto."

"U redu, vidimo se sutra", zagrlim ga i izađem iz auta. U kući su moji roditelji sjedili u dnevnom i gledali televiziju, a kada sam ušla stišali su.

"Ajlin možeš na kratko vamo?" Upita mama i ja sjednem nasuprot njima.

"Šta je bilo?" Upitam i pogledam u njih.

"Mi samo želimo da ti kažemo da za šta god da se odlučiš da ćemo te podržavati i pomoći, ako ti ovdje ne bude išlo možeš se uvijek vratiti", kaže babo i ja sam potvrdno klimala glavom.

"Teško nam je jer smo mislili da smo uradili nešto dobro za tebe, žao nam je što ti nismo mogli priuštiti ono što si ti željela."

"Ne, mama, babo, nije to ništa što ima veze sa vama niti ste vi tu krivi."

Kratka tišina je nastupila, pa se mama premjestila kod mene i zagrlila me snažno i poljubila u tjeme. Uzvratila sam joj zagrljaj i nisam se usudila pogledati i babu, mislim da ne bih mogla zadržati suze ako i u njegovim očima vidim tugu. 

U sobi sam pokušavala nakon toga da zaspem, ali nisam mogla. Dočekala sam i da moji roditelji pogase sva svijetla i zaspu, ali ja sam i dalje ležala na krevetu i tupo zurila u mraku. Jedino što me svih ovih godina držalo da ostanem je ovo, ovi rastanci, ovaj osjećaj nekakvog gubitka. Znala sam da će mojim roditeljima teško to pasti, pogotovo mojoj mami. Znala sam da će mi nekad faliti Minhen, čak iako tamo nikad ne bih mogla više zamisliti da živim bilo je par mjesta koje sam rado provodila tamo sa Natalie. I da, Natalie, ona će mi toliko jako da fali, ali opet mi je drago što sam se odlučila vratiti i da sam dobila drugu šansu da izaberem ponovo bih odlučila da ostanem u Bosni. 

Nakon mukotrpnih pokušaja da zaspem odlučim do toaleta da se umijem i napijem se vode, ali kada sam se ustala sa mog prozora ugledam susjednu kuću u kojoj na balkonu neko sjedi. Približila sam se da vidim bolje i ipak ne uspijem razaznati ko je na balkonu, sve što znam jeste da je ta kuća bila na prodaji zadnji put kad sam došla u Bosnu, a sad je neko tu. Vjerovatno su je uspjeli prodati i imamo nekog novog u komšiluku. 

Odmaknem se sa prozora i odem u toalet i obavim što sam imala za obaviti te se vratila na krevet i ipak uspjela poslije toga da zaspem.