Koraci [✔]

Poglavlje dvadeseto

Vratila sam se kući i presvukla se u trenerku i majicu. Trebam učiti za ispite koje ću imati za dvije sedmice tako da idem u kuhinju i pravim sebi veliku šolju kafe i nešto za grickati da ublažim glad tokom učenja. Upalila sam laptop u dnevnom boravku i uzela sveske sa bilješkama. Sjela sam i pokrila se dekom pošto se kuća još uvijek nije ugrijala jer sam tek upalila grijanje.

Isključila sam se iz ovog svijeta i učila za ispite. Nisam sebi dozvoljavala da razmišljam o problemima koje nosim na leđima trenutno, niti sam dozvolila da mi se misli ponovo vrate prema Sergeju. Bože, taj me muškarac u ovih mjesec dana što ga znam već polako izluđuje. Toliko je komplikovan i tajnovit, a ne mogu da ga pustim. Kasno je za to da pobjegnem, sada zajedno sa njim tonem u nepoznato.

Ne znam koliko je sati prošlo kada sam dobila poziv od brata. Oči su me boljele i bila sam prilično umorna. Zvao me na kameru pa sam se javila.

Na ekranu se pojavi on sa širokim osmijehom, a do njega mama i babo. Sve troje imaju osmijeh koji im uzvratim.

"Seko, opet učiš?" Pita me Damir i ja prevrnem očima.

"Pa ako mislim proći trebam učiti, zar ne?"

"Jesi jela?" Pita me mama strogim glasom. Ona zna da kada učim zaboravim na glad i na sve, tako da me uvijek morala napomenuti da jedem, a sada pogotovo.

"Jesam mama, evo tanjir je prazan", podižem tanjir da ga vidi i ona kima glavom potvrdno.

"Šta ima?" Javi se babo. Počinjem im pričati o poslu kojeg sam našla i tome kako sam upoznala Ines i Ismara, kako nije teško i kako sam se brzo navikla ponovo na ovakav život. Pitali su me kako su Sara i Demir i ja im kažem da su dobro, prepričam im da sam danas bila sa Sarom na kafi i da sam se Demirom neki dan vidjela. Izbjegavam im spomenuti žurku.

"Ima li kod tebe šta novog osim posla? Nema problema?" Upitaju me mama i babo brižno i grižnja savjest me hvata što ću ih morati slagati.

"Nema ništa, sve je super, ne morate brinuti", pokušavam zvučati normalno i sa osmijehom na licu jer Damir može da prepozna kad lažem i krijem. On me posmatra, ali na kraju ne kaže ništa. Mislim da sam uspjela i njega slagati. Ne znam zašto se tome radujem, ne bih trebala, ali ne želim da se brinu i da govore da se vratim u Njemačku zbog ovih problema. Još smo malo razgovarali, a onda smo prekinuli jer su trebali ići spavati. I ja sam odlučila sutra nastaviti učiti pa sam spakovala laptop i sveske na stol i otišla u sobu leći.

Ovoga puta sam se natjerala ne pogledati prema susjedovoj kući. Ne želim da ga opet vidim na balkonu ili upaljena svijetla, inače neću moći zaspati nikako i ponovo ću da se ubijem od razmišljanja.

Ujutro se budim prilično kasno. Uzela sam mobitel i bilo je deset sati. Sva sreća što je subota i ne radim vikendom, inače bih odmah dobila otkaz.

Otišla sam u kuhinju da sebi napravim kafu. Odgovorila sam na poruke. Demir mi je pisao.

Jesi dobro sada?

Utipkam poruku: Jesam, hvala što brineš :)

Zalijevam kafu kada mi stiže njegov odgovor. Sjedam u dnevni otvaram poruku.

Moram brinuti, uskoro na kafu?

Odgovorim: Može.

Oglasi se zvono na vratima pa se ustanem i odem do njih. Otvaram i zapazim Sergeja kako stoji naslonjen od zid baš kao i prvog dana kada sam ga upoznala. Imao je razbarušenu kosu, na sebi tamno-plavu majicu i trenerku. Nije se potrudio dotjerati, a opet je izgledao hiljadu puta bolje od mene. Ja sam vjerovatno izgledala katastrofalno, moja kosa je bila u "repu" iz koje je više od pola kose bilo izvučeno iz njega nego što je svezano. Nisam se čak ni umila.

"Tek si ustala, vidim", kaže mi sa zabavnim tonom dok me odmjerava od glave do pete. Osjetim kako mi je neugodno i da mi obrazi gore zbog toga što trenutno ni na šta ne ličim, a on me svejedno odmjerava zabavljenim pogledom kao da sam sređena poput kakvog modela.

"Zar se toliko primjeti?" Potišteno upitam i on se široko nasmije.

"Izgledaš...", zastane grickajući usnu. To je nešto novo kod njega i, dragi Bože, prokleto privlačno. Uhvatim se razmišljati kako bi bilo da ih ja ujedem...Prekoravam samu sebe zbog toga kada se njegov pogled ponovo vrati na moje oči "slatko", naposljetku kaže ostavljajući me zatečenu zbog tog komplimenta.

"Um...hvala ti", uspijem odgovoriti i puštam ga unutra. Ovo mu je prvi put da ulazi u moju kuću, pa me sačeka da zatvorim vrata i povedem nas u dnevni boravak. Sjedne na kauč dok ja odlazim i njemu napraviti kafu. Vraćam se nakon pet minuta i poslužim ga sjedajući kraj njega.

"Kako se osjećaš?" Upita me Sergej dok ispija kafu. Neko vrijeme šutim, a onda odlučim biti u potpunosti iskrena prema njemu, ko zna, možda i on onda bude?

"Osjećam se kao da se cijeli svijet okrenuo protiv mene", odvratim i pogledam ga u oči. Skupio je obrve, očigledno u pokušaju da me shvati.

"Svi me lažu", objasnim, pa se uspravim i bivam mu malo bliže nego prije "i svi se ponašaju tajnovito."

"Ajlin, ako misliš sa tim na mene...", počne, ali ga brzo prekinem.

"Ne samo na tebe, nego doslovno na sviju sa kojima sw družim."

"Pa, želiš da jedan bude manje na tom popisu?" Upita me i ja ga pažljivo pogledam.

"Ako misliš ponovo da izbjegneš mi odgovoriti na pitanja, onda bolje nemoj, ne želim da još više razbijam glavu."

Sergej odmahiva glavom i također se uspravi. Biva mi još bliže, toliko blizu da osjećam njegov parfem. Sklopim na sekundu oči kako bih se pribrala. Ne mogu sad razmišljati o tome da ga zagrlim, moram ostati ozbiljna.

"Ne namjeravam te više lagati", kaže čvrstim i odlučnim tonom dok me duboko u oči gleda. Njegov plavi pogled djeluje toliko umirujuće i sigurno na meni i vjerujem kako je i on sam toga svjestan.

"U redu, hoćeš mi reći zašto imaš pištolj?"

Sergej je neko vrijeme bio tih posmatrajući me. Ili je smišljao laž ili je pokušao sastaviti odgovor u glavi.

"Ono čime se ja bavim potrebno je da imam uvijek uz sebe pištolj", odvrati mi ponovo izbjegavajući mi dati potpun odgovor. No, barem znam da me nije slagao.

"A čime se baviš?"

"To ti ne mogu reći", kaže i ja odpuhnem. Znala sam da mi neće dati odgovore.

"Ajlin, nisam kriminalac. Ne dilam drogu i ne bavim se prljavim poslovima, to treba da znaš."

"Pa zašto onda toliko jako pokušavaš da kriješ čime se baviš?" Upitam očajnički dok njegov pogled biva nježniji nego prije.

"Zbog tvoje sigurnosti, a i zbog toga što je tajna. Moraš sama pokušati shvatiti ko sam, jer sam ti to ja ne mogu odati."

Vidim da se trudi, zaista vidim da se trudi biti iskren prema meni, ali ta jedna stvar ga koči cijelo vrijeme u tome, ali daje mi tu mogućnost da sama razotkrijem ko je i samoj sebi dajem obećanje da ću otkriti, pa barem mi bilo zadnje na ovom svijetu.