neuzvraćena osjećanja

11. dio

žalila sam što nisam u školi jer je on danas tamo, ali možda je i bolje tako. sigurno bih napravila neko sranje kada bih ga vidjela, jer ipak, nisam ga vidjela 15 godina i previše mi nedostaje. šta ako me se ne sjeća? šta ako mi ne bude vjerovao? šta ako bude mislio da sam najveća budala na svijetu? opet su mi se gomila pitanja sakupljala u mislima.
prekinulo me je zvono. stavim podatoe na sto, ustanem s kauča te odem do vrata.
polako, i dalje sa suzavim očima, otvaram vrata. Nikola.
ja: "da?"
N: "još uvijek plačeš?"
brisala sam suze sa lica.
ja: "ne."
N: "zašto plačeš toliko? zašto danas nisi bila na faksu? Petra je jako zabrinuta za tebe."
skroz sam zaboravila na Petru, sigurno imam na oko hiljade propuštenih poziva od nje."
ja: "došao si za podučavanje?"
N: "ne. mislim da.. došao sam da vidim zašto nisi bila u školi, zabrinuo sam se."
ja: "zašto si se zabrinuo za nekoga poput mene? gdje su ti sve ostale cure za koje možeš da se brineš?"
N: "danas sam ih zanemario, ti si mi bila važnija."
ja: "uhh, uđi. nešto za piće?"
N: "ja ću napraviti, idi se umij."
iznenadio me je njegov odgovor, ali sam ga ipak poslušala. laganim koracima odem do kupatila. odvrnem hladnu vodu, te se umijem. nanesem malo pudera i maskare. izađem iz kupatila te odem do kuhinje gdje je bio Nikola.