neuzvraćena osjećanja

14. dio

poslije škole, Igor je svratio do mene. ipak nam je ovo sve bilo još uvijek novo, i naglo, te smo odlučili popričati.
poslije časova, izlazimo iz busa te krenemo prema mom stanu. ulazimo, izuvamo se, te Igor sjedne u dnevni.
I: "jako lijep stan." -govorio je razgledavajući sa kauča.
ja: "hvala ti."
I: "kako si saznala za mene?"
prižala sam mu njegove dokumente, a zatim moje, koji se poklapaju.
uzme dokumente, te ih nepomično, sa širokim očima gleda.
ja: "roditelji su me lagali, svih ovih 15 godina. nisam znala ništa o tebi, jer mi ništa nisu rekli, naravno. sve sam sama morala da otkrijem. nemaš pojma koliko sam bila sretna kada sam saznala da si mi ti brat."
uzdahnem.
ja: "da li si pobjegao? da li je i tata živ? je li te naša majka protjerala?.."
I: "jeste." -prekinuo me odgovorom.
I: "kada je saznala da je moj, mislim, naš tada poginuo u saobraćajnoj nesreći, u kojoj sam i ja učestvovao, okrivila me je, te dala na usvajanje.
dobro se sjećam tog dana, kada sam imao samo pet godina i sjedio svezan u stolici na zadnjem sjedištu. naš tata tada je bio ljut jer je dobio otkaz na poslu, a mene je pokupio iz pretškolake, te nije gledao kuda vozi. ja sam preživio, ali on nažalost nije.."
ja: "tu ženu više ne poznajem."
gledala sam u pod znojeći se.
okrenem se prema njemu.
ja: "da li se ti ljudi, koji su te usvojili, stvarno brinu za tebe?" -prekinula sam ga kada je krenuo da kaže nešto.
I: "da. od dana kada su me osvojili, pa sve do dana današnjeg. njih smatram roditeljima."
ja: "pravilno smatraš." -nasmijali smo se. ali ne humoru, već smo se smijali koliko smo bili naivni svih ovih godina, i kome smo vjerovali. nasmijali smo se baš onako, kako se skriva plač.
razgovorali smo o još dosta toga. toliko smo se zanimali jedno za drugo. bila sam jako sretna što je moj brat sada u mom prisustvu, što je i dalje živ. bila sam sretna što mogu da vidim svog brata. da ga zagrlim. osjetim njegov miris i dah koji bi mi lepršao po kosi kada bi me zagrlio.