neuzvraćena osjećanja

57. dio

A: "sada će doći moj menadžer da nas odbaci do tamo."
izvalim obrvu, te sekundu nakon toga bojavi se crna limuzina ispred nas. iz nje izađe čovjek tridesetih godina, sa crnim odijelom o sebi i zalizanom frizurom. na sebi je također nosio velike crne i skroz zatamljene naočale.
otvorio je suvozačeva vrata, kako bi moj tata sjeo. zatim je otvorio i zadnja vrata.
ja: "hvala." -govorila sam ulazeći, dok on nije progovarao ni riječ.
kada smo napokon stigli, ugledala sam ogromnu crnu firmu, sa dosta spratova. nisam ni pomislila da moj tata može voditi nešto ozbiljno kao što je ovo.
Vasilije nam otvori vrata, te se uputimo u firmu. sjedila sam oca i Vasilija do očeve kancelarije. vrata kancelarije bila su crvena, i velika. Vasilije nam je otvorio vrata, te tako za nama i zatvorio. sjeo je ispred svog stola, te pokazao pogledom da sjednem na jednu od fotelja koje su se nalazile ispred njegovog radnog stola.
stavim torbu na sto, te uzdahnem.
ja: "ni ti me nisi želio, baš kao i moja majka sada, zar ne?"
A: "tvoja majka te je oduvijek željela."
ja: "znači ni ti ne znaš."
A: "a šta to?" -pitao je zbunjeno mrkim pogledom.
ja: "nisi znao da je napustila i mene i mog očuha?"
šutio je sa sramom u njegovim plavim očima, koje su ukrašavale njegovu smeđu, bujnu i nešto dužu kosu, sa također crnim odijelom.
ja: "prvo ti, a zatim i majka. čak me ni očuh nije zvao poslije svega. niko me više ne želi. ali zašto?"
opet je šutio.
ja: "da li sam ja nešto tako loše uradila, da bi me vi napustili?"
šutnja je vladala kancelarijom.
ja: "tako sam i mislila."
krenem da ustanem, ali me njegov promukao i dubok glas zaustavi.
A: "stani. reći ću ti, na najjednostavniji način."
sjednem te ga gledam očekivajući odgovor.
A: "nema.. razloga."
te dvije rečenice pogađale su više nego riječi koje bi zapravo imale neki razlog, i smisao.
ja: "zašto mi se sada javljaš? nakon svih 15, bolnih godina? zašto?"