majka i očuh bili su u dnevnoj i razgovarali.
ja: "kako vas nije sram?!!" -vikala sam u plaču koji me je ubijao i gušio.
ja: "svih ovih godina sam mislila da je mrtav, kako ste mogli?! čak si i svom novom mužu rekla, a nisi bila dostojna reći istinu i meni?! nisi mogla reći da mi je brat svih ovih godina bio živ? šta još kriješ?! da mi je sada i tata živ i da nije stradao u onoj saobraćajnoj nesreći? e pa ne bi me čudilo i da je živ."
obula sam patike u sekundi te izašla zalupeći vratima.
osjećam se kao posljednje govno na planeti, kao neko bezvrijedno biće. svih ovih godina nedostajao mi je bratov zagrljaj, da bi mi oni na kraju rekli da je sve vrijeme bio živ?!
nisam mogla da vjerujem da su se tako ophodili prema meni. nisu mi više 3 godine, odrasla sam i razumna. kako ne shvataju da su mi 15 godina lagali? kako su me mogli gledati svih tih 15 godina u oći, bez imalo stida? kako..
izlazim iz busa te ulazim u zgradu. ispred stana čekao me je Nikola. brzo sam obrisala suze, ali ih je već vidio. otrgao se od zida, pošto je bio naslonjen na njih.
N: "šta se desilo?"
ja: "ne tiče te se. idi kući, podučavat ću te neki drugi dan."
N: "jebeš podučavanje Anđela, reci mi šta je bilo."
pogledala sam ga ravno u njegove plave oči, a on me je gledao u moje zelene oči pune suza koje su željele na slobodu.
أنت تقرأ
neuzvraćena osjećanja
عاطفيةAnđela je dvadesetogodišnja djevojka koja polaže pravo. neustrašiva je, jaka, hrabra, i veoma lijepa, mlada djevojka, koju čeka tmurna budućnost. da li će Anđela moći podnijeti da je nakon 15 godina saznala da ima brata? da li će moći podnijeti to d...
