neuzvraćena osjećanja

37. dio

svaki dan mi je pisao da vidi kako sam, šta radim, je li sve uredu. previše me je boljelo to što moramo napraviti distancu jedno od drugog, ali to je za njegovo dobro. sve što želim jeste da ostane bez ijedne dlake na glavi, pogotovo zbog mene. previše je toga uradio za mene, i dan danas radi iako se ne viđamo više toliko. fali mi. opet osjećam neku prazninu u srcu. od malih rupa, kako se šire u beskrajne provalije. ne znam šta da radim. ispričala sam sve Petri i smatra da radim ispravno. nadam se da je tako.
prošla je već sedmica dana otkako se nisam vidjela sa Davidom. užasno mi je nedostajao. dok sam tako sjedila u kuhinji ispijajući kafu i čitajući knjigu, začujem zvono. ostavim knjigu i odem do vrata. pogledam kroz špijunku i ugledam Davida.
ja: "Davide.."
D: "otvori."
otvorim vrata, te mu odmah priskočim u zagrljaj, kao i on meni. nismo mogli više jedno bez drugog. toliko smo se navikli jedno na drugo. opet sam mogla osjetiti svoj najdraži i najtopliji zagrljaj pun ljubavi u svom naručju. bila sam presretna, i uplašena u isto vrijeme.
da li je ovo ispravno? da li bi smjeli ovo raditi? šta ako me on smatra samo najboljnom drugaricom? šta ako bude povrijeđen zbog mene? na svoja pitanja, po ko zna koji put, nisam znala odgovor. jedino važno mi je bilo da sam u njegovom naručju, da sam jednostavno pored njega. da osjetim njegov dodir, miris, zagrljaj.