neuzvraćena osjećanja

25. dio

subota ujutro je. ustanem te odem laganim koracima do kuhinje. napravim caj te obavim potrebnu higijenu u kupatilu. zatim odem do sobe, gdje uzmem mobitel koji se nalazio na mom krevetu. odem do kuhinje. sjednem i upalim ga da odgovorim na poruke. ugledam poruku od nepoznatog broja.
Xx: "požalićeš."
znala sam da nisam trebala ići kod Davida, iako su moji bili tamo. vjerovatno je ovo Kristina napisala, ali nisam joj davala mnogo pažnje jer sam smatrala da mi ne može ništa s njenom ljubomorom.
nakon što sam pregledavala poruke i novosti na mobitelu ispijajući čaj, odem do sobe gdje se obučem. obujem se te izađem iz stana, jer mi je trebalo malo svježeg zraka. hodajući trotoarom sa slušalicama u ušima, ugledam neku grupu likova sa maskama koji su gledali ravno u mene. prilazili su mi zategnutih šaka, dok sam ja naglo skinula slušalice i polako pravila korake unazad. međutim, nisam primjetila jednog sazada koji je držao nož u rukama. bila sam previše uplašena. oči su mi išle kao voda iz česme. nisam znala šta da radim, kako da postupim. nisam znala koji je potez bio pravi u tom trenutku, nisam mogla razmišljati od misli koje su mi se mješale u glavi. kada sam napokon spazila lika sa nožem iza sebe, vrisnula sam glasno od straha. zabio mi je nož u nogu, dok je David trčao do mene. čim su ugledali Davida, pobjegli su. kako i zašto, nisam znala. pala sam na pod od bola, nisam mogla više stojati koliko me je noga ubijala. sjela sam na ivicu trotoara te počela glasno plakati i jecati. previše je boljelo.
D: "Anđela?! jesi uredu? ko su oni likovi?"
plačući pokazala sam mu prijeteću poruku od nepoznatog broja. izgledalo je kao da vrlo dobro zna ko je to. uzeo je svoj mobitel, te nazvao hitnu i moju majku. ja sam se čvrsto držala za Davida od bola, koji je sve vrijeme bio tu uz mene. krv se razlila svuda, gubila sam previše krvi.