neuzvraćena osjećanja

22. dio

već duže vrijeme sam sa Nikolom. ne znam, nekako, u zadnje vrijeme je sve nekako čudno. iako sam ga željela tako jako, ipak me u dubini srca nešto bode. kao da mi govori da ako ovo sada ne zaustavim, da ću biti povrijeđena.
tako razmišljajući u sobi na krevetu, zazvoni mi mobitel koji se nalazio pored mene.
P: "Anđela? moramo razgovarati. imam jedne divne vijesti. mogu to tebe?"
ja: "naravno."
spustila je slušalicu, te sam odmah nakon toga začula zvono.
otvaram vrata, te ugledam Petru.
ja: "kad prije?"
uskočila mi je u zagrljaj koji mi je stvarno trebao. sjele smo na kauč u dnevnoj.
P: "u vezi smo."
ja: "stvarno?!"
P: "daa!"
počele smo ludovati od sreće. bile smo toliko sretne, da nismo znale šta ćemo od tolike sreće. ja sam od početka znala da su savršeni jedno za drugo, i oduvijek sam ih podržavala punim plućima.
Petra je ostala do kasno uveče. divno smo se provodile, dok smo i dalje ludovale od sreće zbog njihove veze.
-sutradan-
probudim se, te shvatim da kasnim i da ću zakasniti na bus. brzo se spremim i doručkujem, te brzim koracima siđem do busa. izlazeći iz kuće ugledam Davida i Kristinu u njihovom autu kako ulaze idu do škole. skrenem pogled te uđem u bus. pozdravila sam se sa Petrom, te smo do puta na fakultet još uvijek pričale o njihovoj vezi. sve dok nismo izašle, i zatekle Nikolu sa skroz nekom trećeom likušom kako se ljubi s njim. sa suzama u očima, hladnokrvno prođem pored njega, te odem do ormarića.
P: "Anđela.."
ja: "uredu sam."
otišla je na kratko do Igora jer je znala da ne volim kad me neko vidi kako plačem.
N: "hej."
okrenem se naglo te mu sa suzama u očima opalim šamar.
ja: "svaka ti čast na hrabrosti da mi se još obratiš. mislim, šta sam očekivala od tebe? sve vrijeme pokušavam da ti nakon svega vjerujem i stvarno sam mislila da si se promijenio, ali čemu ovaj trud? vjerovala sam u tebe, isto kao i u nas. ali, ipak na kraju, svi ste vi isti."
zaobiđem ga te odem do kupatila, gdje se sada David sudari sa mnom.
D: "možeš li da počneš da gledaš kuda hodaš?"
izmakla sam ruke sa lice koje su mi prethodno bile na ocima, te ga pogledam u njegove tamne, zelene oči.
ja: "oprosti."
gledao me je kao da me htio pitati šta mi je, ali je ipak odustao. nastavio je hodati svojim putem, kao i ja svojim. obrišem suze, te prestanem plakati.