sjedila sam do suvozača, uplakana i opet slomljena. David je otvorio vrata te me nježno primio u naručje zagrleći me. nisam imala snage da i ja njega zagrlim, ali sam to jako htjela. trebao mi je njegov zagrljaj, miris, dodir. trebao mi je on koji bi me uvijek utješio, pa i kad sam dobro.
D: "nemoj da plačeš."
nježno podignem glavu te ga pogledam sa očima punim suza.
D: "pokajat će se oni, oboje. samo, nemoj da plačeš. znaš da te mrzim vidjeti takvu."
skupim snage te ga zagrlim. uđemo u auto, te krenemo prema mom stanu. putem do određene lokacije, pitala sam se zašto je Igor slagao? da li je imao neku namjeru da mi se umješa u život, i koja je njegova namjera? i zašto mu Petra nakon svega vjeruje? kako može da meni ne vjeruje, koja je svih ovih godina bila tu uz nju, i ona uz mene. nadam se da zna, šta radi.
kada smo se parkirali, izađemo iz auta te uđemo u zgradu. penjajući se uz stepenice, David me čvrsto primi za ruku, svojom. pogledam ga, ali se nije osvrtao. vjerovatno je znao da se tako osjećam još više sigurnijom pored njega.
otključam stan, te uđemo laganim i umornim koracima. izujemo se, te David ode do toaleta kako bi se malo umio, dok sam ja bila u sobi zaključana, i skupljena u krevetu, opet plačući. zašto sam plakala? vjerovatno zato što sam bila previše srećna što sam saznala da mi je brat živ nakon 15 godina. i sada, ta sreća je odjednom.. nestala. čak je i Petru uvukao u svoje patetične laži.
David je u međuvremenu došao i pokušao da otvori vrata od sobe jer su bila zaključana.
D: "Anđela?"
ja: "ostavi me.. molim te." -govorila sam jedva kroz plač.
David je tada pomislio da ću si opet nauditi, te je provalio.
D: "Anđela.."
dok je on dozivao moje ime, ja sam i dalje plakala, zakopana, svojim mislima.
YOU ARE READING
neuzvraćena osjećanja
RomanceAnđela je dvadesetogodišnja djevojka koja polaže pravo. neustrašiva je, jaka, hrabra, i veoma lijepa, mlada djevojka, koju čeka tmurna budućnost. da li će Anđela moći podnijeti da je nakon 15 godina saznala da ima brata? da li će moći podnijeti to d...
