neuzvraćena osjećanja

47. dio

pomno sam je gledala. suze su opet krenule.
ja: "Hana?"
H(Hana): "otkad me ti zoveš Hanom, kćeri?"
ja: "nisam tvoja kćerka, niti si ti moja majka. zamolila bih te da izađeš iz stana."
H: "imam razloge zašto sam sve ono uradila, rekla, i skrivala od tebe."
sarkastično nasmijala sam se kako bih zaustavila suze.
ja: "mislim da si malo zakasnila, "mama".
ustane te mi priđe.
H: "kako to pričaš sa mnom?!" -povikala je bijesno i ljutito, očekivajući da ću je i dalje smatrati najdražom osobom na svijetu.
ja: "onako kako se priča sa izdajicom."
naglo je uzdigla ruku te mi opalila jak šamar.
H: "ima da me poštuješ Anđela! kome sam ja svoj život posvetila?!" -bila je još bijesnija. moja majka bila je mnogo mlađa od ostalih majki, rodila me je sa samo 17 godina.
ja: "mislim da nemamo više o čemu razgovarati. izađi, ili zovem policiju."
H: "kako molim?"
ja: "neću ponavljati više."
gledala me je kao da čežnji da me vidi mrtvu. cijeli život se samo pretvarala da mi je majka, i da brine o meni. sada više nemam ni osobu kojoj sam najviše vjerovala na ovome svijetu. nema je. otišla je, sada zauvijek.
H: "kako ti je volja."
naglo zatvori vrata iza sebe, dok sam ja opet opet plakala, i slamala se.
mobiteli su mi zvonili po 100 puta, ali jednostavno nisam imala snage da se javim. sve dok nije došao David, i ugledao me krvaru.