Writer || z.m.

11

~Jesy Smith~

Već tri prokleta dana pokušavam riješiti slučaj, a ne mogu se ni pomaknuti sa prvog dokaza. Iznervirano puhnem, jedva nekako suzdržavajući se da gurnem sve ove papire sa stola.

''Jesi li uspjela išta pronaći?'' pita me detektivka Edwards.

U prvom trenu ne znam da li da se izderem na nju ili da samo prešutim. Onda shvatim da je i njoj isto kao i meni. I ona u ova tri dana nije ništa uspjela pomakteti.

''Ne'' tiho odgovorim.

Tiho, nezadovoljno izdahne te ode do Horana i Paynea, vjerovatno kako bi i njih pitala nešto o slučaju.

~Niall Horan~

Katastrofa. Ne znam jesam li ikada imao gori slučaj u čitavoj karijeri. U tri dana ništa nismo uspjeli naći. Otežavajuća situacija je to što Shop rješava slučaj sa nama. Zapravo otežavajuća situacija, samo meni. Šest godina je prošlo. zadnji put sam ju vidjeo prije šest godina. Tada mi je rekla da me voli. O ne, nije ona meni rekla volim te. Ja sam to rekao, a ona je odgovorila ono poznato 'I ja tebe'. Ali uvjek je postojalo to 'ali' također mi je rekla da ona ide u Vašinkton. Rekla je da joj je žao. Da baš joj je bilo. Nije se ni okrenula. Rekla je da ćemo ostati u kontaktu. Dvije poruke preko Facebooka. Da li je to kontakt? Trudio sam se. Pokušavao sam ostvariti taj prokleti kontakt. Pokušavao sam svim silama dobiti taj prokleti premještaj kod nje jer me je ona u te dvije poruke molila za to. A sad imam priliku da ju gledam, napokon nakon šest godina. A ona, ona ne želi uopšte da me pogleda. A skoro sam počeo zaboravljati na nju. Bar sve dok se nije pojavio Malik . Ne krivim momka, ali ne mogu reči da nije teško.

''Zmaju, ona nam prilazi''

Naglo dižem svoju glavu i pogled koji je do maloprije bio prikovan za olovku s kojom sam se igrao. Bože, tako je prelijepa...

~Sophia Edwards~

Tužno izdahnem ne znajući šta više uraditi. Mislim da su nas, detektive iz Vašinktona uvijek previše napuhivali. I mi smo ljudi. Nije bitno gdje radimo. Mrzim to što me je otac poslao tamo. Iz više razloga. Žao mi je ove djevojke. Koliko se god trudila da ne pokazuje da joj je teško, toliko i ne uspjeva. Možda uspjeva sakriti to od momaka, ali ne i od mene. Ipak sam žena. Kratko pogledam prema dvojici detektiva koji zamišljeno sjede za stolom. Do danas sam ih izbjegavala jer su se uvijek držali zajedno. Stid me je. Šest godina. Tatu mogu okriviti za to što me je poslao u drugi grad, ali ga definitivno ne mogu okriviti zbog prekida kontakta sa ovim plavim anđelom. Mislila sam da će tako biti lakše. Tačno se sjećam tih plavih bisera punih suza. Nisam se ni okrenula. Mislila sam da će biti lakše. Nisam željela da vidi da je meni teško. Uvijek sam se pravila tom nedodirljivom. I evo gdje me to dovelo. I sad ga izbjegavam. Bar pokušavam. I evo uspjevala sam sve do sada. Nemam drugog izbora. Ne želim da ih gledam ovakve, pogotovo tu prekrasnu detektivku. Čak ju i njen momak ne uspjeva oraspolžiti. Laganim korakom se uputim ka dvojici vidno zabrinutih muškaraca. Vidim mladog detektiva Payne kako nešto šapuće 'mom' plavookom anđelu. Njegov pogled se naglo preusmjeri na mene. O Bože, da mi je neko rekao da će ovo biti ovako užasno. Njegov pogled. Umoran je, vjerovatno i razočaran.

"Izvinjavam se" tiho kažem.

"Šta želiš?" Samo mi odbrusi. 

Bože zašto ovo ovoliko boli?

"Samo sam željela pitati da li postoji neko ili nešto što bi uspjelo bar malo oraspoložiti detektivku Smith?"

Nkegov pogled. Ubija me. Zatvorim oći izdišući, pokušavajući izbirsati njegov pogled.

"A sad ti je kao stalo do drugih?" nekako, ne znam, izgubljeno pita.

"Niall" detektiv Payne kaže.

"Šta, šta Liam?"

"Zašto si takav?"

Zašto imam osijećaj da Liam ne zna cijelu priču?

"Kakav Liam, kakav. Razočaran? Povrijeđen? Kakav?" Gotovo da se drekne.

Boli, zaista boli. Pogledam ga dok on ljutito gura stolicu unazad. Ustaje sa nje dok ju još odguruje nogom. Gledam njegova razvijena leđa dok odlazi u sobu za odmor. Vratim pogled na mladog detektiva Payne koji nekako izgubljeno gleda u smjeru u kojeg sam ja do maloprije gledala.

"Molim vas. Postoji li išta?"

Naglo prebaci pogled na mene. Par trenutaka kao da razmišlja.

"Postoji jedna osoba. Malik. Mislim da bi nam on svima mogao pomoći. Nazvat ću njega"

Zahvalno klimam glavom dok detektiv odmah uzima slušalicu od telefona. Učini mi se kao da čujem zvuk lomljave te odmah potrčim ka 'kantini'. Razbijena šoljica je na podu skupa sa prosutom kafom. Kako dižem pogled shvatam da je to moj plavooki anđeo. Njegova desna ruka je krvava, pogled prikovan na razbijenu šoljicu. Suze u mojim očima se pojavljuju.

"Edwards poz..."

Payne se utiša kad dođe do vrata. Pogledam u njega i užasava me njegov izbezumljeni pogled.

"Payne hoćete li molim vas otići po prvu pomoć?"

Dok Payne odlazi sa vrata moj pogled se ponovo usmjerava na mog anđela. Stoji u istoj poziciji samo, njegov pogled je na meni. Njegovi obrazi su mokri, dok se suze još uvijek spuštaju. Slomim se. Suze koje sam čuvala sada napuštaju moje oči. Brzim korakom mu prilazim te ga pokušavam uhvatiti pod ruku. Sekundu prije nego što uspijem u svojoj namjeri, on kao da se odloži. Vrisnem dok ga uspijem uhvatiti, ali nisam toliko  snažna da ga mogu zadržati na nogama. Čujem nečije korake. Detektivka Smith dotrči do nas. Uzima ga pod drugu ruku te mi pomaže da ga postavim na stolicu. U tom i Payne dolazi sa prvom pomoći. Spuštam se na koljena ispred Nialla koji još uvijek plače. Iako se nekako slabašno otima, uzimam njegovu ruku i čistim ranu alkoholim dok nas Payne i Smith promatraju skupa sa Foxom koji se upravo odnekud pojavio. Također, i niz moje obraze se spuštaju suze, nekontrolirano. Pribrana sam samo onoliko koliko je to potrebno.

"Stigao s..."

Čujem nepoznati glas koji se utišava vjerovatno kad stane na vrata od ove sobe. Primjetim da Niall diže glavu i pozdravlja ga. To je vjerovatno taj Malik. Kad on ponovo klimne glavom vidim da svi polako izlaze iz sobe ostavljajući nas dvoje same. Njegova rana nije duboka. Samo krvari. Kad sve fino očistim i zamotavam ruku u zavoj gotovo da padam u sjedeči položaj. No dvije muške ruke me zaustavljaju. Povlače me ka jako snažnom muškom torzu dok se obmotavaju oko mojih leđa. Moje ruke automatski čine istu stvar dok jecaji napuštaju moja usta...

~Zayn Malik~

Primio sam poziv od Liama. Rekao je da su očajni. Toliko da ni detektivka koja im pomaže ne zna kako da se pomaknu sa početka. Ne znam kako će Smith reagirati kad me vidi, ali mislim da sam joj potreban. Ne, ne na takav način. Nisam mislio da joj falim ili nešto slično. Niti nešto da ide njoj u korist. Zapravo, ona meni treba.

"Harry hoćeš li molim te pripaziti na Ellie? Zvali su me u stanicu. Hitno je"

"Naravno"

Čim čujem te riječi uzimam jaknu sa vješalice. Oblačim ju te se muški pozdravljam sa Harryem dok malu slatkicu ljubim u tjeme. Napuštam stan dok Ellie govori 'Pazi se Zen' na šta se definitivno rastopim.

...

Ne znam kako, ali u kratkom roku sam uspio doći do stanice. Kad ulazim na odjel za ubistva krenem ka sobi u kojoj se, kako vidim nalazi cijela ekipa.

"Stigao s..."

Ušutim kad vidim prizor. Smith, Fox i Payne stoje posmatrajući nepoznatu ženu, vjerovatno detektivku, kako čisti Niallovu krvavu ruku. Niall diže glavu otkrivajući svoje uplakane oči. Slabašno klima glavom u znak pozdrava. Uzvratim. Nekako, očima, ga pitam da li želi da im kažem da izađemo iz sobe. Opet slababašno klimne glavom na šta također uzvratim kao znak da sam ga shvatio. Povučem Paynea za ruku i glavom mu pokažem ka vratima. Isto to učinim sa Foxom koji to učini sa Smith. Sve četvero skupa napuštamo sobu. Idem zadnji, jer sam čekao da oni svi izađu kako bih mogao zatvoriti vrata, svjestan kako me sad čekaju mrzovoljne kritike, koga drugog nego Smith...