Writer || z.m.

12

~Zayn Malik~

Nakon dugog, mogu reči skoro neuspješnog dana u stanici, vraćam se kući. Iako sam iscrpljen, osmijeh je na mom licu. Znam da me kod kuće čekaju te prekrasne okice. Iako mislim da već spava, ako ju Harry nije stavio da spava popodne. Nisam ga napomenuo, a tog stvora treba za sve napominjati. Nije da ga krivim. Sličan sam. Telefon u mom džepu zavibrira. Meškoljim se na sjedištu, ne bi li ga izvadio iz džepa. Kad napokon uspjevam, otključavam ga gledajući na cestu.

"Trebaš malo više paziti na svoju malu detektivku pišće. Nije ona baš tako pametna. Znaš? Da je, nikada ne bi sjela u svoje auto... Xoxoxoxo"

Koji vrag? Okrećem auto i vraćam se ka stanici. Ne javljam Harryu da ću kasniti. Po mojoj glavi se motaju riječi poruke. Šta bi trebale značiti? Njenog auta, kao i nje nema na parkingu ispred stanice. Šakom udarim o volan razmišljajući o tome kako me netko možda i zeza. Telefon se ponovo oglasi. Uzimam ga sa suvozačevog sjedišta, ponovo ugledajući nepoznat broj.

"POŽURI! Možda nećeš stići na vrijeme. Xoxoxoxo..."

Koji vrag sad opet? Palim auto. Vozim 30 na sat na svakom djelu puta, do njene zgrade, na kojem ima proširenje ne bi li ugledao njen Range rover. Srećom ugledam ga ispred njene zgrade. Stakla njenog auta su zatamnjena i nemam mogućnost vidjeti šta se dešava. Parkiram na prazno mjesto odmah pored mjesta gdje je ona parkirala. Nema niti jednog auta, osim mog, u krugu njenog. Otvaram vozačeva vrata koja su otključana. Ona je u polu nesvjestici dok se užasan smrad plina uvlači u moje nosnice. Uzimam ju u naručje i stavljam na suvozačevo mjesto u svom autu. I ja ulazim u auto kako bih mogao preparkirati auto, dalje od njenog. Kao što rekoh i sreća je pa u krugu njenog auta nema niti jedno drugo. Mislim da je to svjesno učinila. Namjerno je udaljila auto, ali nije imala snage izaći iz njega. Taman što otvorim vrata svog auta, te kroćim na hladan beton, čuje se glasan prasak. Njeno auto je u plamenu. Gledajući kako gori zovem vatrogasce. Također zovem Liama i Nialla. Možda nešto pronađu kad se požar zaustavi. Čekam da oni stignu. Kada se i to desi Liam I Niall me pošalju kući uz obečanje da će sve detaljno pregledati. Ja ću sutra odnjeti telefon u stanicu. Možda možemo otkriti broj s kojeg su slane poruke. Jesy više nije u nesvjestici, samo spava. Dok sam ih čekao uzeo sam deku iz gepeka i pokrio ju. Kad stignemo ispred moje zgrade otkrivam ju, a deku bacam na zadnje sjedište. Uzimam ju u naručje u stilu mladenke te ju unosim u zgradu. Nešto nerazumno promrmlja, ali se ne budi. Nogom, lagano par puta udarim od vrata stana, jer ipak, možda Ellie spava. Malkice umorni Harry mi otvara vrata. Vidno se iznenadi kada ugleda Jesy u mojim rukama. Krene da kaže nešto, ali ja ga tako fino pogledam da odmah odustane. Samo se skloni sa vrata. Prolazim pored njega, noseći Jesy u svoju spavaću sobu. Spuštam ju na sredinu kreveta. Skidam joj cipele sa nogu, te ju pokrivam dekom. Gasim svijetlo i prije nego što izađem iz sobe bacam još jedan pogled na nju. Slabašan osmijeh pojavi se na mom licu. U dnevnom me dočekaju Harry i još uvijek budna Ellie. Iscrpljen od današnjeg dana, Harryu kažem da ću mu sve sutra obijasniti. Zamolim ga da Ellie spava sa njim u sobi, jer ja namjeravam spavati na kauču. Naravno, on pristane. Polako ulazim u svoju sobu, pazeći da ne probudim Jesy. Iz ormara uzimam jastuk i deku, i izlazim iz sobe. Bacam se na kauč, svjestan da ću sutra osjećati bolove u leđima, ali preumoran sam da funkcijonišem.

...

~Jesy Smith~

Budim se uz osjećaj glavobolje. Nije nepodnošljiva, ali mi ne dozvoljava da normalno otvaram oči. Sporije, što mogu otvaram oči. Soba mi je nepoznata, nije moja. Sjećanja od sinoć su mi mutna. Sjećam se da sam krenula kući, sa posla. Očigledno nisam stigla tamo. Soba je lijepa i jednostavna. Zidovi su blago prljave, bijele boje. Preko jednog, cjelog zida proteže se američki plakar. Na drugom zidu nalazi se polica sa samo jednom uramljenom slikom. Ne vidim ju baš dobro. Polako ustajem iz kreveta zanemarujući glavobolju. Približavam se polici te uzimam ram sa slikom u ruke. Na slici su dvoje nasmijanih ljudi, možda malo stariji od mene, sa dječačićem između njih. Slika je starija. Bolje ih promotrim. Dječakove crte lica. Bože, i danas dan je isti. Te lijepe smeđe okice. Tako su umiljate na ovoj slici. Osmijeh, prekrasan osmijeh je od uha do uha. Taj osmijeh nikada nisam vidjela. Slika mami slabašan osmijeh na moje lice. Vraćam ju na mjesto dok u uglu sobe primjećujem ogledalo. Bože, izgledam kao glumac u horor filmovima. Na meni je još uvijek odjeća od jučer. Nezadovoljno izdahnem pokušavajući namjestiti kosu. Izlazim iz sobe sa nadom da ću dobiti bar neki odgovor. Razgledam po hodnjiku. U kuhinji vidim nekog momka sa zavezanom kosom kako pravi nešto, vjerovatno doručak. Pošto on nije Zayn ne namjeravam odlaziti tamo. Izaberem dnevni boravak. Na kauču spava Zayn. Okrenut je na stomak dok mala Ellie sjedi na njegovim leđima. Smije se dok gleda neki crtani. Kad me primjeti skroz se okreće ka meni i počinje vrištati. Brzo joj prilazim pokušavajući pokriti njena usta, ali bezuspješno. Zayn se već probudio...