Writer || z.m.

13

~Jesy Smith~

Taj mali klaun. Zar tako strašno izgledam da je morala vrisnuti? Moja 'misija' da ju ušutkam je bila neuspješna jer se tjelo na kojem je ona sjedila počelo pomjerati. Nezadovoljno je prostenjao moleći Ellie da siđe sa njegovih leđa.

"Ellie šta nije u redu?"

Pita dosta umornim i pospanim glasom. Zaista mi ga je žao.

"Zen strašna teta je ovdje"

Strašna teta? Krenem da joj uzvratim, ali u zadnjem trenu se zaustavim. Ona je dijete, a i sa razlogom me zove tako.

"Nemoj se bojati ljepotice. Nije ona toliko loša"

Lagano, pospano se nasmije, što i meni izvuče sitan, skoro neprimjetan osmijeh na lice.

"Ali Zen..."

"Nemoj se bojati. Neće ti ništa"

Osmijeh je i dalje na njegovom licu dok joj prolazi prstima kroz kosu.

"Hajde sada kod Harrya da jeseš. Doći ćemo i mi"

Klima glavom i odmah otrći u kuhinju. Poslušna je ona. Sad se zaista osjećam krivom što sam se izderala na nju. A osjećam se krivom i za to što je Zayn budan, ako je uopšte uspio spavati na ovom neudobnom kauču. Izgovorim jedno tiho 'Izvini' jer se zaista osjećam krivom.

~Zayn Malik~

I taman što sam pomislio da ću malo odspavati Ellie-in vrisak je uništio sve moje nade. Šaljem ju kod Harrya ne bi li se bar malo opustila i prestala bojati, a i da ja mogu doći bar malo sebi. Ovo je bilo najekstremnije buđenje od mog izlaska iz one proklete ustanove.

"Izvini" kaže jako tiho, ali dovoljno da čujem.

Dignem glavu, gledajući u njeno prekrano lice. Na mom licu je osmijeh kojim govorim da nisam ljut. Polako, kao puž se približava kauču, te sjeda pored mene.

"Šta se sinoć dogodilo, Zayn?"

Znao sam. Ne sjeća se. Morao san biti svjestan toga. I bio sam. Čitavu noć sam smišljao kako da joj kažem da je njeno auto odletjelo u zrak.

"Sinoć... Sjećam se da sam krenula kući sa posla"

Kaže dok se trudi da ne pokazuje emocije.

"Kao i ja"uzdahnem i nastavim, "Došla mi je poruka na telefon. Prepao sam se i odmah se vratio do stanice. Tvog auta tamo nije bilo. Tada sam pomislio da se neko šali sa mnom. Ali onda, opet mi je došla poruka. Pisalo je da požurim jer možda neću stići na vrijeme"

"Gdje nećeš stići na vrijeme?"

"Oh, u prvoj poruci je pisalo da si u opasnosti"

"Bila sam?"

"Tada nisam bio siguran. Našao sam te ispred zgrade"

Pita i ja klimam glavom.

"Tvoje auto je bilo parkirano dalje od drugi. A kad sam otvorio vrata shvatio sam i zašto"

I sad se ponovo pitam kako da joj kažem da joj je auto odletjelo u zrak? Svakakve misli mi se javljaju. Šta ako joj je nešto bitno ostalo u autu? Ovo postaje noćna mora...

~Jesy Smith~

"Tvoje auto je bilo parkirano dalje od drugi. A kad sam otvorio vrata shvatio sam i zašto"

Kako se njegova rečenica bližila kraju, tako se i ton njegovog glasa smanjivao. Tu je i zastao. Auto? Parkirala sam dalje od drugih. Počinjem se prisjećati da sam sve važne stvari prikupljala u torbu. Plin, da, plin. Plin se osjetio u mom autu. Moje lice poprima blago bijelu boju.

"Gdje je moja torba?"

Tu mi je sve. Značka, pare, telefon, pištolj, dokumenti...

"U hodnjiku je"

Odahnem, znajući da je sve na sigurnom. A auto?

"Šta je sa autom?"

"Jesy auto je..."

Naježim se.

"Žao mi je"

Sad bih mu najradje rekla da se ne smije kriviti, jer on to i nije, ali zaista ne mogu.

"Morao sam skloniti svoj auto dalje od tvog. Bila si u njemu. Nisam uspio otvoriti vrata, a tvoje auto je već bilo u plamenu"

U njegovom glasu se osjeti krivnja. Svoje lice je pokrio rukama. On se ne smije kriviti. Pa spasio me. Da je došao sekundu poslije možda bih i ja izgorjela sa autom. Stigao je na vrijeme.

"Hvala ti Zayn"

Kao da se trgne na moje riječi, polako spušta ruke dižući glavu. Lagano se nasmijem kad on pogleda moje oči. Po njegovom licu se vidi da je iscrpljen i da vjerovatno nije spavao. Možda bi bilo bolje da ja sada idem i pustim njega da se odmori.

"Zayn hoćeš li me odvesti kući?"

Osmijeh naglo nestaje sa njegovog lica.

"Ne. Ne, nećeš ići kući"

"Ali moram se istuširatii presvući. A i ti se moraš odmoriti"

"Ne. Ostaješ ovdje. Ne možeš biti sama. Možda ti opet neko pokuša nauditi"

"Samo ću otići kući da se istuširam i presvućem, a onda ću otići kod Zacka. Nemaš razloga da se brineš"

"Rekao sam ne! Ne mrdaš ti nikuda. Dat ću ti svoju odjeću i idi se tuširati"

Vidno ljut ustaje sa kauča i ide negdje. Shvatam da je bio ozbiljan kad u dnevnu ulazi sa odjećom u ruci.

"To je najmanje što sam mogao naći. Kupatilo je desno od ulaznih vrata"

Kaže dok mi pruža odjeću. Shvativši da sam poražena uzimam njegove stvari i odlazim u kupatilo...