Writer || z.m.

32

~Jesy Smith~

Do kasno u noć sam se prevrtala po krevetu nadajući se da će Zayn doći. Slika njegovog razočaranog pogleda nije mi izlazila iz glave. San me je svladao negdje oko svitanja. Jutros kad sam se probudila bilo je već negdje oko devet sati. On nije bio tu. Obuzeo me osjećaj krivice. Tek sada sam postala sasvim svjesna šta sam uradila. Ne mislim to. Naše dijete nije sranje. Bila sam ljuta, nanervirana.
 Skoro da ga ne vidimo cijeli dan. Rano ujutru ode, a vraća se kasno uvečer. Ni sama nisam svjesna koliko puta sam pomislila na svsakakve gluposti. Da je možda našao drugu, zgodniju. Da 'produženo' vrijeme možda provodi u kafani. Uz alkohol. Ne, ne, obećao je da neće. I držao se toga. Nadam se da se i dalje drži toga. Da se vrati kući pijan samo bih se još više krivila.

''Mama mogu ji biti ovdije š' tobom?''

Osmjehnem se plavokosoj djevojčici. Ona dođe i sjedne mi u krilo. Nekako šeprtljavo me zagrli trudeći se da pazi na stomak.

''Jesi li gladna?''

''Ne, tata mi je dao da jedem.''

Što znači da je otišao malo prije mog buđenja. Klimam glavom dok mala curica sjeda pored mene.

''Mama hoću ji se ja moci igjati sa šekom?''

''Seka će biti mala kad se rodi, ali moći ćeš se igrati sa njom kada malo naraste''

Klima glavom zadovoljna mojim odgovorom. Ostatak vremena provodimo zajedno gledajući neke zabavne emisije.

...

Još jednom moj pogled leti ka satu. Pola devet. Pola devet je. Jebemu Zayn. Zadnjih sat ipo hodam kao Baltazar čekajući svog muža da se pojavi. No, to se nije dešavalo. Na telefon ga nisam mogla nazvati jer se njegov telefon nalazio na stolu pored mene. Nervoza, strah, krivnja... Da mi je nekako iskopati rupu i tu se sakriti dok se on ne pojavi. Ne znam ni sama koliko sam se puta pokušala uvjeriti da zna šta radi. Da nije otišao u kafanu. Obećao je da probleme više neće rješavati alkoholom. Ovo je prva velika svađa između nas. Prva svađa otkako smo u braku. Prva svađa otkako smo zajedno. I ja sam krivac. Bacim  se na fotelju, ne trudeći se da zaustavim suze. Sklupćam se. Jedino što je sad ostalo je da čekam.

~Zayn Malik~

''Šta se tebi desilo buraz?'' moj plavokosi prijatelj me pita.

''Ništa''

Oštro odgovorim. Payne i plavuša ništa više nepitaju. Vjerujem da je moj odgovor bio sasvim dovoljan da shvate da nisam raspoložen. Ne bih ih ni krivio da su nastavili ispitivati. Zakasnio sam. Moj lijevi obraz ima finu crvenu boju. Ne znam koji me je vrag tjerao da se brijem jučer ujutru. Savijen sam ko neka babetina. Onaj kauč nije ni malo udoban. Sjedam na mjesto svoje žene. Ovo uopće ne liči na njen sto. Stalno pokušavam biti uredan i pokušavam se snalaziti, ali jebiga ja sam pisac nisam detektiv. Nisam ni žena. Eh, sad to ništa ne mora da znači. Moja žena ima težu ruku od mene. Dobrih sat vremena poslije sam osjećao kako mi obraz i dalje bridi od udarca. Neka, i trba tako. Znam da se zna braniti. Idiote ona je detektiv, policajac. Logično da se zna branit. Odmahujem glavom pokušavajući izbiti sebi ove glupe misli iz glave. Nastavljam raditi ono što sinoć nisam stigao trudeći se da ostanem sabran. Najradje bih sad sve ovo pobacao okolo i pobjegao negdje na dva-tri dana.

...

Poslije posla odlučim otiči kod Harrya. Treba mi jedan naš razgovor. Prvo sam se razmišljao gdje da odem. Kući, na to još nisam spreman. Moja žena je tvrdoglava. Iako se nenormalno brinem za nju odbijam soluciju da idem kući. Kafana, da odem tamo, to se ne bi završilo samo na kafi. Obećao sam da neću piti i toga se namjeravam držati. Danas sam prvi put u ovih devet mjeseci zapalio cigaretu. Na pauzi. Nadam se da to neće doći do moje žene. Da kažem Niallu, on bi rekao Soph. Onda bi se ona upetljala i tek tu bi nastao lom. Da me pitaju na čiju stranu bi ona stala, ne bih znao odgovor. Njena i trudnoća moje žene su jako slične. Dosta vremena su provodile skupa i u jednom periodu su se čak isto i ponašale. Dakle i to sam odbacio. I eto, sad sam u svom autu i idem kod Harrya. Mada, idem kući. On je sada u mom stanu. On me fino dočeka sa velikim osmijehom. Preko telefona sam mu rekao da trebam razgovor. Trudio sam se da ne pokazujem nikakve emocije što mi je očito i uspjelo. Kada me ugleda, njegov osmijeh naglo nestane, a jedina stvar koja se može primjetiti na njemu je zabrinutost.

''Šta je bilo?''

Izravno pita puštajući me da uđem. Čovječe kao da godinu nisam bio ovdije, a prošlo je tek dva mjeseca kad sam zadnji put došao po neke stvari. Zavalim se na kauč. Tamo gdje ima puno jastuka. Harry sjeda u fotelju nasuprot mene.

''Čuješ li me? Šta je bilo?''

''Recimo da sam se posvađao sa Jesy'' pokušavam zadržati monoton glas.

''To bi obijasnilo tvoj obraz. Mala ima dobru ruku stari''

Lagano se smijem odmahujući glavom. To ne traje dugi i obojica se uozbiljimo. Detalj po detalj mu ispričam sve kako je i bilo. Pomno sluša svaku moju riječ ne prekidajući me. To je ono što volim kod njega. Uvjek je tu kad ga trebam. Voljan je saslušati me bez prekidanja. Nikada neće donjeti neki nepotreban zaključak ili dodati neki suvišnji komentar. Bar ne u ozbiljnim razgovorima.

''Znaš da to nije mislila. Znaš kako to ide. Promjene raspoloženja i ta sranja'' govori.

Klimam glavom, a on nastavlja.

''Pokušaj gledati sa njene strane. Žena koja je stalno na nogama, nešto radi je od jednom, prisilno odvučena  od posla.''

''Harry to mi je najmanje bitno. Pustio bih ju da urla na mene, da me istjera iz kreveta, iz stana, nebitno. Ali udarila me je''

''Morao si biti spreman na bilo šta''

''Razumijem ja to. Jebiga, znaš koliku fobiju od udaraca imam''

''A šta je bilo s onim kad te je onaj Fox namlatio?''

''Dobro znaš da se uspaničim svaki put kad neko krene na mene. Jebeno sam se pustio. Na kraju sam i uspio sakriti da je to bio strah''

''Uh...''

''Da me nije udarila uvjeren sam da bi ostao sa njom i fino razgovarao kao čovjek, ali ovako. Nisam htio da me vidi.''

''Hazzina bebica se rasplakala. Ha?''

Idiot. Uzimam jastuk i gađam ga. Oboica padamo u smijeh. Definitivno najbolji prijatelj kojeg sam ikada mogao dobiti u životu.

..

Jebote, skoro je deset sati. Ovdje sam od šest. Vrijeme je tako brzo prošlo. Bolje da idem kući. Sutra je vikend. Nemam telefon kod sebe. I nikako mi nije u cilju da mi se žena porodi mjesec dana prije termina. Čitao sam o tim sranjima. Mislim na nervozu, strah i te budalaštine. Izazivaju porod. Pozdravim se sa Harryem i krenem kući. Kad uđem u stan, u hodnjiku je potpuni mrak. Palim svjetlo kako bih skinuo obuću i jaknu. U dnevnoj gori samo mala noćna lampa. O Bože, Jesy spava sklupćana na fotelji. Nije mi jasno kako je uopšte uspjela stat ovako u fotelju. Odmah ju uzimam u naručje, pazeći da ju ne probudim. Odnesem ju u spavaću i fino je ušuškam. Kad krenem sebi napraviti ležaj u dnevnoj mala prilika se stvori na vratima. Iznenadim se jer sam mislio da spava.

''Tata dođi sa mnom spavati''

Koliko samo volim kad me zove tata. Uskoro će doći još jedna mala prilika koja će me isto tako zvati. Ne znam hoće li se iko osjećati ponosnije od mene. Klimam glavomi pođem za plavokosom djevojčicom. Prvo odem u WC kako bih oprao zube i presvukao se, ali prije toga ju obavjestim. Kad uđem u sobu ona je već negdje u polusnu, ali se pmakinje kako bih i ja mogao leći. Kad to uradim ljubim ju u čelo želeći joj laku noć...