Writer || z.m.

15

~Jesy Smith~

Sa velikim osjećajem krivice se približavam kauču, sjedajući.

"Žao mi je" kažem i spuštam glavu jer mi je zaista žao.

"Zašto si to dirala?"

Glas mu je oštar, kao da se trudi da ne zaplače.

''Ja..., Zayn..., samo...'' prekida me.

''Ne, nemoj. Meni je žao. I ja bih vjerovatno isto uradio''

Sa njegovim riječima nastaje neugodna tišina, ne želim ništa reći jer i dalje osjećam krivnju. Zaista nemam obićaj kopati po tuđim stvarima, ali ne znam šta se danas sa mnom dešava.

''Poginuli su''

Njegov glas razbija tišinu dok meni treba dobrih par sekundi da shvatim o čemu se radi. Njegovi roditelji. Oni, poginuli su. Shvaćam da je momak koji trenutno sjedi ispred mene imao jako teško djetinjstvo. Također Zack je bio u pravu. Šutim s nadom da će nastaviti.

''Imao sam tri godine. Išli smo na porodičnu večeru. Tako su mi bar ispričali. Otac je izgubio kontrolu nad autom i zabio se u zaštitnu ogradu''

O Bože. Trenutno se svim silama trudim da zadržim suze u svojim očima. Ovaj prekrasni momak krije toliko tajni pod ovom umišljenom i arogantnom maskom. Klimam glavom dajući mu znak da može nastavit pričati.

''Oboje su mogli preživjeti, ali na njihov zahtjev ja sam bio prvi izbavljen iz auta''

Trenutno je tako izgubljen. Pokušava suzdržati suze dok prolazi rukom kroz kosu. To mi odaje osjećaj krivnje koji skriva u sebi. Iako nema dovoljno mjesta sjedam na sami kraj fotelje na kojoj sjedi, pružajući mu zagrljaj, dok se nadam da će mu on bar malo uništiti taj osjećaj.

''Zayn'' dozivam ga, pokušavajući ga izvući iz tih groznih misli.

''Ne smiješ sebe kriviti. Vjerujem da znaš da bi svaki roditelj to učinio za svoje djete. Moraš biti jak"

Niti jednu riječ ne dobivam zauzvrat, ali zato mogu čuti jecaje koji napuštaju njegova usta. Ovo sve trenutno djeluje nestvarno. Osoba za koju sam uvjek mislila da je neuništiva, arogantna, umišljena i mamina maza, sad se lomi u mom zagrljaju. Nikada nisam mislila da se iza ovog arogantnog dečka krije ovako strašna priča. Pa imao je samo tri godine. Osjetm njegovu ruku na svom obrazu i tek tad shvaćam da i ja plačem.

''Hej, nemoj. Nisam te željeo rasplakati''

Ne, ovo ne može ovako. Ne može on mene tješiti za ono za šta bih ja njega trebala. Zadržavam preostale suze. Duboko udahnem, smirujući se. Polako brišem suze i sa njegovog lica.

''Nemoj to sebi raditi Zayn. Moraš biti jak''

''Ubio sam ih''

'' Ne, nisi. Nemoj to nikada više ni pomisliti''

I dalje brišem suze sa njegovog lica jer su se neprestano sljevale.

''Hajde sad, moraš se odmoriti''

Iako znam da ne želi, guram ga ka spavaćoj sobi. Jedva, nekako ga uspjevam nagovoriti da legne. Sve dok ne zaspe sjedim na krevetu pored njega. Lagano se izšuljam iz sobe odlazeći u kuhinju. Odlučim da ću napraviti ručak. Napravim pileću supu, jer nam je to potrebna u ovim hladnim, jesenjim, predzimskim danima. Također napravim piletinu sa krompirom. Najjednostavnije je za napraviti. Baš zato i volim ovaj ručak. Prije neko što odem u dnevnu, idem provjeriti Zayna. Kod njega i ostanem. Pričao je u snu, kao da ima noćnu moru. Legnem pored njega pružajući mu zagrljaj pomoću kojeg bi se trebao, nadam se, smiriti. Neočekivano, ali i mene umor savlada.