The Bad Boy's Secret -z.m.

♧Chapter 40 - The speech

♧Chapter 40 - The speech
⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️

Sjećate se bajki koje su vam mame ili bake pričale kada ste bili mali?

Sjećate li se Snjeguljice, Pepeljuge ili Trnoružice?

Ja se sjećam. Kao mala, imala sam malenu knjižicu iscrtanu predivnim slikama i bojama, zvala se Trnoružica. Tjerala sam majku da mi je čita svake večeri kada je bila doma, što i nije bilo baš često zbog njenog posla.

Poanta je, kao i svaka druga bajka, Trnoružica je imala početak, zaplet i kraj koji je završio sa ''...i živjeli su sretno do kraja života.''

No, u stvarnosti nije tako.

Kraj srednje škole u mojoj glavi označava kraj neke bajke, iako bajka definitivno nije riječ kojom bih opisala srednju školu, znam da nakon maturiranja ostatak mog života neće biti opisan rečenicom ''...i živjela je sretno do kraja života.''

Problem je što ne znam što bih trebala sada. Imam 18 godina, što me čini samostalnom iako ništa vezano za mene nije spremno za samostalnost. Da se mene pita vjerovatno bih ostatak života živjela na čokolinu i brzoj hrani.

Isto tako završetak srednje škole znači fakultet. A ja definitivno nisam dobila potvrdu od Stanforda.

I naravno, kao na kraju svake bajke, princeza završi sa svojim princem, a Zayn definitivno nije princ i definitivno neće završiti sa mnom.

''...mnogo ljepše u plavoj boji. Arabella slušaš li me?''- majčin glas me probudio iz razmišljanja.

''Uh, da.''- klimnula sam glavom mješajući žitarice u zdjeli.

''Ne mogu vjerovati da još nisi dobila odgovor od Stanforda, Finnova mama i ja smo baš nekidan pričale o tome.''- pomrmljala je pospremajući stol.

''Umh, da, slušaj Emma i ja smo se dogovorile da ćemo skupa do škole, vidimo se tamo?''- digla sam se od stola i izjurila van prije nego što je odgovorila.

Čekala sam Emmu ispred svoje kuće barem pet minuta. Kada se napokon pojavila, shvatila sam da je vjerovato nikad prije nisam vidjela u običnijoj odjeći. Na sebi je nosila široku crnu majicu i kratke sive hlaće koje su se jedva vidjele zbog dužine majice.

''Spava mi se.''- zjevnula je i povukla me za ruku.

Dogovorile smo se da ćemo zajedno ići u školu pješke, zbog čega smo uranile pola sata nego inače.

''Gdje ste ti i Zayn jučer nestali? Zvala sam te milion puta!''-nakesila se udarajući me ramenom o rame.

''Vidjela sam. Poslala si mi barem sto poruka.''- nasmješila sam se.

"Zbog tebe je Casandra dobila krunu. Profa te prozivala barem deset minuta."-

Slegnula sam ramenima ne mareći baš toliko o tome.

Ubrzo smo došle ispred škole i zatekle gomilu maturanata u tamno crvenim ogrtačima sa kapama na glavi.

"Ugh, izgledalo bi puno bolje u plavoj boji."-Emma je promrmljala.

"To je i moja mama rekla."- nasmješila sam se sjećajući se njenih riječi.

"Oh, eno Hellen. Idem do nje."- potrčala je prema Hellen i nestala u gomili.

Pokušavala sam pronaći nečije poznato lice u gomili ali nije bilo nikome ni traga.

"Hejjj!"- Finn me iznenada zagrlio odzada.