The Bad Boy's Secret -z.m.

♧Chapter 35 - Cup Of Coffee And A Good Friend

♧Chapter 35 - Cup Of Coffee And A Good Friend
⬇⬇⬇⬇⬇⬇⬇⬇⬇

Brzo sam hodala dok mi je kroz glavu strujalo milion osjećaja. Sranje. Sranje. Sranje. Prolazila sam kroz grmlje koje je odvajalo moju i Zaynovu kuću te ugledala svoj mobitel kako leži na podu. Odmah sam ga podigla i provjerila da li radi. Odahnula sam ugledavši da je sasvim u redu te da je jedino staklo pretrpilo težu ozljedu.

Hvala Bogu.

Nema šanse da više ikada pijem. Zašto mi se ova rečenica čini toliko poznata?

Brzo sam ušetala u kuću u nadi da mi majka nije doma, no prevarila sam se.

"Oh, sjetila si se gdje živiš?"- mama je stala naslonjena na zid pored kuhinje.

Šutila sam ne znajući kako uopće da reagiram. U glavi mi se još uvijek odvijala slika Zayna milimetrima udaljenog od mene i njegovih ruku na mojoj koži.

"Gdje si bila?"- upitala je neutralnim tonom.

"Uh.."- prošla sam rukom kroz kosu i shvatila da je u potpunosti raščupana. Ko zna na šta ličim.

"Imali smo razgovor o ovome, zar ne? Jesi li poslala prijavnicu?"- nastavila je sa pitanjima očito ne shvaćajući da je moja glava trenutno svugdje osim u ovoj prostoriji.

"Gdje je Eric?"-upitala sam.

"Jesi li poslala prijavnicu za Yale?"- nastavila je uporno.

Ugrizla sam se za usnu odbijajući je pogledati u oči.

"Arabella?"- povisila je ton i počela mi se polako približavati.

"Nisam."-odgovorila sam buljeći u pod.

"Molim?"- ton njena glasa natjerao me da podignem pogled i pogledam je.

Izgledala je kao da će me zadaviti.

"Ne želim na Yale."- duboko sam udahnula pomalo strepeći od njezine reakcije. Kroz glavu su mi strujali svi oni trenutci kada smo razgovarali o fakultetu. Svi oni očevi uporni govori o tome kako je Yale stvoren za mene i koliko odlaskom na taj faks mogu da pridonesem svojoj budućnosti. No problem tih mojih prisjećanja je bio to što u nijednim od tih sjećanja ja ne pokazujem zainteresiranost za taj fakultet. A s obzirom na okolnosti koje su nas zahvatile sada, Yale mi više zvuči kao pakao nego raj.

"Kako to misliš ne želiš na Yale? Odbacuješ svoju budućnost? Znaš li što ovo znači? ZABOGA PONOVO ISTA SCENA KAO I S ERICOM!"- majka me gledala kao da sam svinja, a ona je farmer koji me planira odvesti u klaonicu za par minuta.

"Majko, to što ne želim na Yale ne znači da ne želim na faks uopće."- htjela sam ju utješiti, no izraz na njezinom licu govorio je da bi je jedino mogla utješiti tako da prasnem u smijeh i kažem joj da sam se šalila.

"Arabella. Odkud sada ovo? Zašto mi sve govoriš u zadnji tren? Kunem se, ako ovo radiš zbog oca.."-

"Majko."-prekinula sam ju. "Nikad nisam ni bila toliko zagrijana za Yale. Stanford, dakako je mnogo bolja opcij-"

"Stanford? Želiš ići u Stanford?"- prekinula me izgledajući pomalo smirenije.

Par trenutaka sam oklijevala prije nego što sam klimnula. Iskreno nisam znala mnogo o Stanfordu. Znam da je dobar faks, privatan, i većinom kruže dobre glasine o njemu. Također znam da je na Stanford išao Sam Winchester, i recimo da je to jedna od najvažnijih činjenica koja mi je u glavi povezana za tu ustanovu.

"Jesi li sigurna? Yale-"

"Sigurna sam. Uostalom, Stanford je niti sedam sata odavde. A i sigurna sam da je San Francisco kul grad. Uostalom radije bih da sam bliže Los Angelesu nego da mi treba cijeli dan da stignem do njega."- već sam bila pomalo umorna od svog tog prepiranja, a u glavi sam mogla da čujem svoj puls.