Oteta II: Osveta se servira hladna

'Ja ću mu pomoći'

Čekala sam da svi utonu duboko u san i planirala sam kako ću ući u radnu sobu, koja je tik do spavaće sobe mojih roditelja, i kako ću na USB staviti sve dokumente koje nađem, odnijeti to onom kretenu i završiti priču.

Izašla sam tiho iz sobe i na prstima se prošuljala do drugog kraja hodnika. Najlakše što mogu sam otvorila vrata radne sobe i sjela za tatin laptop. Naravno, bilo je zaštićeno lozinkom. Pokušavala sam sve što sam znala. Datume naših rođenja, datum njihovog pira i imena, prezimena, ništa mi nije uspjelo.

"Uff, tata, kako da ti uđem u ovo sranje?"

Gledala sam po sobi, pratila sam slike i jednostavno mi ništa nije padalo na pamet. K vragu, što da radim s ovim? Kao da uopće znam da li ovdje što ima.

Šetkala sam nervozno gore-dolje, ne znajući što ću sama od sebe. Gledala sam prokleti mobitel koji mi je on dao i razmišljala sam kako ću reći da nemam ništa, pa sve će nas ubiti. Nervoza je polako rasla iz želuca mi i krenula prema rukama. Toliko sam se tresla da nisam mogla prestati, bilo me strah posljedica. Morala sam nešto napraviti, jednostavno moram naći prokleto rješenje.

Kad sam digla glavu prema regalu na kojem su stajale neke knjige, uočila sam tatinu staru sliku s bratom. Tako je Caia, Sean.

Otrčala sam do laptopa i upisala datum rođenja tatinog brata i voila, upalio se. Malo sam prčkala po dokumentima, ali nije bilo ničega korisnog, ničega oko posla. Zatvorila sam ga, očajna i bez izlaza, pa ponovno tiho otišla u svoju sobu. Sad sam stvarno gotova.

Okrenula sam jedini broj u imeniku u mobitelu kojeg sam dobila, a srce mi je lupalo tisuću na sat. Osjećala sam nemoć i tugu.

"Brza si." javio se istim onim prokletim, promuklim glasom "Za deset minuta budi tamo gdje su te danas ostavili." rekao je i poklopio. Nije mi dao priliku da išta kažem, a ja nisam sigurna da li je to bolje ili ne. Ovako možda još imam ikakve šanse uvjeriti ga da mi da malo više vremena.

Iako je moja stara soba bila na katu kuće, kraj prozora se nalazilo veliko stablo kojim sam se ponekad iskradala do Rite i sad će mi ponovno dobro poslužiti.

Potrčala sam do susjedne ulice i ubrzo vidjela isto ono auto koje me i ostavilo. Ušla sam i sjela u tišini, a lik koji ga je vozio nije se ni trudio pogledati me. Iskrcao me ispred ulaza neke stare zgradurine, a okolo nije bilo nikoga.

"Ulaz broj 26." rekao mi je vozač "Skreni desno i spusti se dolje u podrum. Dalje ćeš znati sama."

Izašla sam i učinila sam kako je rekao. Ušla sam u ulaz broj 26 i sve mi se činilo kao obična zgrada, ništa čudno niti drugačije. Nekoliko koraka desno, stajala su vrata na kojima je pisalo podrum. Ušla sam i tu, nigdje nije bilo nikoga i sve je izgledao previše jednostavno. Pomislila sam da je to zapravo dobra krinka. Na kraju uskog hodnika, s lijeve strane nalazila su se velika, drvena vrata koja nisu izgledala kao sva ostala. Pokucala sam glasnije i otvorio mi ih je neki lik. Ovaj put nije bio zaštićen. Pažnju mi je odmah privukla desna, izbrijana obrva. To je bio isti onaj čovjek kojeg sam vidjela u centru.

"Ovamo." rekao je i otvorio još jedna, željezna vrata pomoću pina i uveo me u poznati prostor.

Ponovno sam bila u istom kafiću, ali ovaj put je ovdje bilo dosta ljudi. Zabavljali su se, pili i pjevali. Izgledali su kao normalni ljudi koji se samo druže i uživaju. U velikom separeu, na kraju prostorije sjedio je on.

"Šefe." rekao je ovaj s obrvom, a on je pogledao prema meni. Skenirao me od glave do pete, na neki drugačiji način nego prvi put i malo se nasmijao. Od tog pogleda, osjetila sam nervozu. Ali neku drugačiju nervozu, nepovezanu sa strahom. Mogla bih čak reći, pozitivnu nervozu.

Bio je u društvu neke cicate crnke, koja mu je, neprimjetno, prstima prolazila kroz kosu. Podigao je dva prsta i pozvao me. Nesigurno sam šetala prema njemu i usput sam osjećala poglede drugih ljudi na sebi.

"Makni se od mene." gurnuo je ovu crnku "Rekao sam ti da ne volim kad mi netko dira kosu."

"Dobro Anthony, ne moraš odmah biti tako grub." rekla je zavodljivo, stavivši mu ruku na bedru.

"Šef." protisnuo je kroz zube i grubo joj odmaknuo ruku. Samo ga je pogledala, podigla se i odšetala.

"Sjedi." motirao mi je. Poslušala sam ga i mirno sjela blizu njega.

"Možeš sjesti i bliže, ne grizem."

"Nisam baš sigurna u to." jesam li ja to rekla na glas? Srećom, samo se nasmijao i ja sam osjetila olakšanje.

"Hunter, donesi dami nešto za popiti." rekao je jednom od dečkiju koji su stajali za šankom i dalje gledajući u mene, a ovaj je odmah poletio za šank.

"Hvala, ali ne treba." rekla sam. On se približio skroz do mene i dotaknuo mi lice. Nekakva jeza je prošla kroz moje tijelo. Zapravo, nisam baš sigurna da li je jeza, ali znam samo da mi obrazi odjednom gore, a u prsima mi srce luđački udara.

Krenuo je licem prema mome, a ja sam se ukočila. Nisam znala što želi, al sam najednom nesvjesno prebacila oči na njegove usne. Primijetio je to i nasmijao se pa se približio mom uhu, lagano dotaknuvši mi obraz jednodnevnom bradom, koja je izgledala tako dobro.

"Nisam te pitao." šapnuo je. Rukom je pomaknuo kosu s mog vrata, dok je još uvijek lice držao tako blizu mom. Moje tijelo je ludjelo, osjećala sam kako mi među nogama bridi, a u trbuhu kao da je uragan. I mozak mi je utrnuo, nisam znala kako da reagiram. Samo sam duboko udisala, a jedino što sam osjećala bio je njegov miris.

Odmakno se kad je Hunter, onaj dečko od prije, stavio čašu ispred mene. Pogledala sam tog dečka, a kad sam se okrenula, on, takozvani šef, više nije bio blizu mene, barem ne onoliko koliko je bio prije, ali i dalje me gledao. Opet onako nekako čudno i ja sam opet osjećala tu čudnu nervozu.

Uzela sam piće i napravila gutljaj, a jaki okus whiskeya pomalo me iznenadio. Nisam očekivala ovako jako.

"Dobro, pređimo na stvar." rekao je "Što si mi donijela?"

Uzela sam još jedan veliki gutljaj za ohrabrenje. Jačina alkohola umalo me natjerala da povratim.

"Ja... Ovaj..." nisam znala kako da kažem da nemam ništa. On me promatrao očekujući odgovor.

"N-nisam.."

Najednom su se vrata lokala naglo otvorila. Svi su se ustali i okrenuli prema ulazu, vadeći pištolje, a njegova ruka našla se na mom trbuhu. Povukao me prema sebi i digao se pa stao ispred mene.

"Anthony, Hunter, netko." čula sam samo glas, a nisam ništa vidjela. On se zaletio prema tamo i otklonio mi pogled. Onaj čovjek izbrijane obrve držao je mladog dečka na ramenima, a dečko je strašno krvario. Bio je blijed poput zida i nije izgledalo dobro.

"Trey." viknuo je Hunter i kleknuo ispred ranjenog dečka. Primio ga je u naručje, dok je ovaj ispuštao jecaje i jedva disao. Svi su se okupili oko njega, jedna je cura plakala dok je šef kleknuo iznad njega i prislonio čelo na njegovo i nešto mu govorio. Svi su izgledali kao da su spremni pustit ga da umre.

"Ne." viknula sam glasno i otrčala prema tamo. Nisam bila spremna pustiti nekog da umre "Makni se, bježi." snažno sam povukla šefa za majicu i odmaknula ga. Toliko sam brzo to učinila da nitko od njih nije stigao reagirati.

"Ja ću mu pomoći." rekla sam.