Oteta II: Osveta se servira hladna

'Odabiri'

Buljila sam u zid, sjedeći za šankom, potpuno prazna. Činilo mi se pogrešnim da išta pokušam osjećati jer ne znam što bih trebala. Koji bi to bio osjećaj kad tvoj otac i netko s kim si skoro spavala kreću u sukob iz kojeg eventualno nema povratka. Kako mu je ime?

Jednostavno moram otići odavde. Moram ići kući i na neki način spriječiti tatu da ode i bilo što glupo napravi. Požurila sam da me nitko ne vidi, posebno Anthony jer više nemam snage pogledati ga niti razgovarati s njim dok se ovo sve ne riješi i ne smiri.

"Gdje ćeš ti?" ispred zgrade dočekao me Jack, taman odbacivši opušak.

"Idem kući." zastala sam ispred njega.

"Mala princeza neće ostati čekati princa večeras?" rugao mi se.

"Zar ti baš nikad ne znaš normalno razgovarati?" prekrižila sam ruke na prsima "Koji je tvoj problem sa mnom uopće?"

"Nemam problem. Po čemu si to zaključila?"

"Zato što se ponašaš prema meni kao da sam ti pobila svih? Ne shvaćam zašto me mrziš."

Nasmijao se umjetno i pljesnuo rukama pa me pogledao.

"Ne mrzim te, ne volim te. Ne osjećam ništa prema tebi jer si nebitna. Ne uzimaj si toliko za pravo."

"Onda super za oboje." prošla sam pored njega kao pored zida i nastavila šetati prema kući. Nemam vremena za njegove predstave i bahati stav, dosta mi je svih drugih oko mene, samo mi još on fali.

"Treba li ti prijevoz?" zaderao se za mnom. Otpuhnula sam glasno i okrenula se prema njemu, podigavši obje ruke u razini glave.

"Zašto tebe briga? Nisam bitna, zar ne?" slegnula sam ramenima i otišla. Samo razmišljam o tati i Riti, dvije najvažnije stvari u mom životu u ovom trenutku. Ne mogu mu ništa reći za večeras, niti smijem na bilo koji način pokazati da znam o čemu se radi, ali sigurna sam da mora postojati bilo kakav način da ga zadržim kući.

"Ulazi unutra." pored mene se odjednom stvorio Jack vozeći polagano.

"Možeš li, ako je ikako moguće, biti još naporniji nego što jesi?"

Nasmijao se na moj sarkazam, vjerojatno po prvi put iskreno jer je izgledao, na trenutak, simpatično.

"Ja mogu sve što je potrebno u zadanom trenutku."

"Isuse, uopće mi se ne da prepirati s tobom." zaključila sam i zaobišla auto pa potom sjela do njega. Nagazio je na gas, žustro, pa me pogledao na kratko.

"Imaš pravo." progovorio je "Ponekad sam bezobrazan prema tebi."

"Ponekad?" šokirano sam ga pogledala "Probaj s uvijek."

"Nećemo pretjerivati. Korak po korak."

Razvukla sam kutke usana u mrvičasti osmjeh jer sam osjetila da napredujemo u nekom odnosu. Nadam se da me osjećaj ne vara jer mi do sada nije odgovaralo njegovo društvo.

"Gdje te vozim?"

"Kući." tiho sam rekla, a on je vratio pogled s mene natrag na cestu. Vozio je relativno brzo, a ja koja se inače bojim brzine, mirno sam promatrala kuda vozi i gubila se u svojim mislima.

"Što planiraš učiniti?"

"Ne znam Jack. Ne znam." prevrtila sam Anthonyeve riječi nekoliko puta u glavi i bojala sam se "Bojim se."

"Moraš biti vraški uporna da zaustaviš Zanea večeras, znaš to?"

"Kako svi vi toliko poznajete mog tatu, ne shvaćam to." očajnički sam se okrenula prema njemu, povisujući ton "Svi mi stalno govore što trebam s njim, kao da nije moj tata."