Oteta II: Osveta se servira hladna

'Onda smo završili'

"Caia."

"Caia, hej." trgnuo me netko. Nije me zanimalo tko. Bojala sam se. Mrzila sam se. Žalila sam za onaj trenutak kad sam uzela pištolj u ruke i odlučila potegnuti obarač. Nisam bila sigurna da li sam uopće odlučila ili sam nekako, nesvjesno to učinila. Ne znam i neću nikad saznati.

"Molim te, pogledaj me." lagano me uhvatio za bradu i natjerao da ga pogledam.

"Jesi li dobro?" upitao me nježnim glasom, polako mi dotaknuvši obraz.

"N-ne.. Ja.. Pucala sam Anthony. I.." mucala sam jedva.

"I spasila si život Caia. Sebi i Treyu." rekao je "Da nisi to učinila, sad bi bili mrtvi."

"Baš me briga za to. Ako nam je bilo suđeno, bilo je. Ovako imam tuđu krv na svojim rukama, shvaćaš li?" uplakane oči pekle su me od prethodnog buljenja u jednu točku.

"Život je takav, nažalost. Boriš se za sebe i spašavaš se." uzvratio je "Ali imaš sreće, nije nitko poginuo."

"Kako znaš?"

"Bilo je na TV-u. Policija je izašla na teren i pronašla samo vozilo." rekao je s malim osmjehom na usnama. Osjetila sam golemo olakšanje u prsima. Izdahnula sam glasno sav zrak iz pluća što me natjeralo na plakanje. Sva moja slabost izlazi sa suzama. Neočekivano, osjetim njegove ruke oko sebe i toplinu mirisnog tijela koje se stisnulo uza me.

"Ššš, sve će biti okej." jednom rukom me pogladio po kosi dok me drugom čvrsto držao. Nisam se odmicala jer mi je trebao zagrljaj, jako mi je bila potrebna ta utjeha. Noktima sam uhvatila za njegovu majicu i nisam ga puštala.

"O ne." nakon par trenutaka mi je sinulo. Anthony se odvojio od mene, ali samo malo, tek toliko da mi može vidjeti lice. Stajao je zaštitnički iznad mene, pogledavši me začuđeno.

"Što se dogodilo?"

"Tata." odvojila sam se od njega naglo "Sigurno je tata izašao na teren, a mene nema doma usred noći. Moram brzo ići." digla sam se s kauča i tek onda zapravo shvatila gdje se nalazim. U njegovoj sam kući, sama s njim. Pogledala sam po prostoriji i svidjelo mi se što vidim. Veliki dnevni boravak spajao se s blagavaonicom. Sjedili smo na ogromnom, kutnom trosjedu, a ispred nas se nalazio komin, ugrađen u drveni zid. Iza leđa mi se nalazila velika, bijela polica s knjigama, a točku na i činila je plazma meni s lijeve strane, koja je zauzimala polovinu zida. Sve u svemu, nešto neočekivano od muškarca.

"Ti čitaš?" zaluđeno sam pitala.

"Da, zašto je to čudno?" osmjehnuo se.

"Pa neznam, nisam mislila da kriminalci čitaju." bez razmišljanja sam izlanula. Srećom, samo se nasmijao na to bez ikakvih grubih reakcija, kao prvi put kad sam ga vidjela.

"Oprosti, ovaj.." pokušala sam se opravdati.

"Brza si na jeziku." gledao me ispod oka kao da želi nešto reći.

"Što?" upitam ga, a on me pogleda.

"Što što?"

"Izgledaš kao da imaš nešto za reći pa reci." ovog puta sam mu rekla, kao prvi put kad je on meni to rekao. Zaigrano sam ga promatrala jer mi neka sila nije dozvoljava da prestanem. On se samo podsmjehuo, gledajući me. Nekakva čudna vibra širila se oko nas, nikad nisam osjetila ništa slično ni sa kim do sada. Ne moram pričati puno, čak i da ništa ne kažem, ne mogu se odmaknuti od njega.

"Ti ono moraš kući?" upitao me.

"U, jebote." brzo sam skupila jaknu koja je bila odložena na trosjed i krenula prema izlazu, samo nisam baš sigurna kuda.