Oteta II: Osveta se servira hladna

'Akcija'

"Jesi sigurna da si dobro?" upitao me Trey dok smo se vozili prema postaji. Bilo je već jako kasno, a moj je mobitel zvonio otprilike sto pedeset tisuća puta. Mama se zabrinula, sigurna sam, ali ne mogu se javiti jer nemam snage ponovno lagati pa bolje da se pravim da me nema. Nekoliko puta me čak i tata zvao, unatoč tome što se ne volimo trenutno. E tek njemu se nisam mogla javiti. Na kraju sam ipak odlučila poslati mami poruku da sam dobro i da trebam biti malo sama.

"Da." kratko sam odgovorila.

"Ne moraš mi lagati. Znam da nisi dobro, al pokušavam pokrenuti neku komunikaciju da te održim bar malo među živima." nasmješio se.

"Pa hvala, al bolje nemoj. Nemam baš što pametno za reći."

"Razumijem to, ali ako ne budeš razgovarala samo ćeš se utopiti u moru crnih misli."

Pogledala sam ga dok je vozio. Nije mi uzvraćao pogled, gledao je kuda vozi i lagano se smiješio. Bio je tako simpatičan i blag, uvijek tako vesel i pozitivan kao da je mogao osvojiti svijet svojim šarmom i karizmom. Pitala sam se kako je završio tu gdje je, jer svi su ostali pokraj njega bili užasno bezizražajni i hladni.

"Divim ti se." uzvratila sam.

"Kome, meni?" na kratko je bacio pogled na mene "Nemaš zašto."

"Imam. Mislim, znam kako to sad zvuči obzirom da se nalaziš u bandi koja se bavi krijumčarenjem i ubijanjem, al eto."

"Wow, hvala na riječima ohrabrenja." otpuhnuo je.

"Nisam tako mislila. Zapravo jesam, a nisam." mrmljala sam.

"Sad bi mi trebalo biti jasnije?" smijao mi se.

"Uh. Toliko sam zbunjena da ne znam niti što pričam." zabacila sam glavu unatrag i cijelim tijelom uronila u sjedište.

"Mislila sam reći da ti se divim kako sve podnosiš tako mirno i s osmjehom na licu." zalijepila sam pogled na zvijezdano nebo "Vjerojatno postoji neki razlog zašto si tu gdje jesi, ali sigurno ti nije bilo lako."

"Nije nikom od nas bilo lako i svi smo tu gdje jesmo s razlogom. Al moja teorija je da život kratko traje i ne valja ga potrošiti na depresiju."

To mi je istjeralo mali osmjeh na lice jer je zapravo imalo i smisla, ali nikad nisam razmišljala o tome na takav način.

"Nego, vrijeme je da se uozbiljimo." izoštrio je glas "Kakav nam je plan?"

"Znaš da tamo uvijek imaju zaštitara, moguće i dva." kimnuo je "Možda možemo doći sa stražnje strane zgrade, točno ispod prozora tatinog ureda jer mislim da na tom djelu nema kamera."

"Pretpostavljam da je Zane u prizemlju?" upitao je.

"Ne, nažalost nije, ali trebali bi se moći popeti preko oluka, a i zgrada je napravljena od cigli pa imamo gdje staviti noge."

"Možemo li provaliti nekako unutra pa se popeti na kat?"

"Ali imaju kamere Trey. Kako ćemo?" panično sam upitala. Ne želim da me snime, onda sam gotova.

"Pa recimo da ćemo imati neko određeno vrijeme dok ne shvate da smo tu."

"Ali Trey, ne mogu to."

"Žao mi je Caia, ali ni ti ni ja nismo Spiderman. Ideja da se penjemo na zgradu nema nikakvog smisla jer ovo nije film." pokušao je zvučati ozbiljno koliko je mogao "I recimo da imamo tajno oružje." pokazao je prstom prema drugoj strani ulice.

U parkiranom automobilu sjedili su Jack na vozačkom mjestu, a do njega je bila Sharon. Gledali su u nas kao da čekaju da mi krenemo pa će onda i oni.