Oteta II: Osveta se servira hladna

'Zašto si me zvao?'

"Caia, molim te reci nešto?"ponovio je po stoti put. Što da mu kažem? Trey ti si jebeni psihopat kao i drugi? Sigurno ne bih i ja dobila metak. Još uvijek se tresem od treme i nervoze nakon svega, nisam niti svjesna toga što se dogodilo i samo želim doći kući i zatvoriti oči. U snovima je život još uvijek lijep.

"Caia." ponovno će.

"Zar me ne možeš jednostavno ostaviti na miru?" viknula sam na njega.

"Ne dok ti ne kažem da nisam namjeravao ubiti tog čovjeka." normalnim tonom je rekao.

"Ne znam više što da mislim, iskreno." nisam se ni trudila pogledati ga "Molim te, samo želim ići kući."

Dalje smo se cijelim putem vozili u tišini. Nekad prije sam se zamarala s tim da ne upadnem u neugodnu tišinu s bilo kim jer mi je uvijek to bilo nekako strašno, ispadala bih kao dosadna osoba koja nema o čemu razgovarati. Kako je samo smiješno to što je to zaista kod mene činilo problem. Nekakva glupa tišina i potreba za tim da se drugima činim zanimljiva. Znala sam u svojoj glavi razmišljati o temama koje ću izmjenjivati s dečkima da bi im bila privlačna. Zapravo, tako tužno. Sad kad pogledam na to, povraća mi se. Povraća mi se od pomisli da sam ikad to mogla smatrati problemom i misliti se o tome, umjesto da sam uživala u lagodnom životu. I da, sada samo želim tišinu i zaboli me ona stvar kakva je.

Kad smo stigli do njihove baze, Trey je taman zakočio i ja sam odmah izletjela iz auta. Nisam ni htjela ni mogla ništa od njega čuti jer mi se želudac okretao na pomisao da moram više išta o večeras razgovarati. Ušla sam u auto i dala gasa da što prije dođem kući.

Lagano sam otključala vrata i ušla. Pomislila sam da sam sreće što ću samo otrčat u sobu i zaspat, nikome se neću morati pravdati.

"Caia." čula sam mamu i moja sreća je potonula prije nego je izronila.

Mama je u suzama stala na sred dnevnog boravka, a tata je sjedio na kauču s glavom prema podu. Čak je i Tobi bio prisutan, što su bili rijetki trenuci.

"Ja.. Mislila sam da ti se nešto dogodilo?" rekla je drhtavim glasom "Jesi li ti normalna? Nema te cijelu noć! Što da ja mislim, što smo trebali svi mi pomisliti?" povisila je ton i jedva se suzdržavala da se ne rasplače ponovno.

"Seko, stvarno, ovo nije bilo u redu. Mogla si barem poslati poruku." ozbiljno je rekao Tobi "Mislili smo da se nešto dogodilo."

E da samo znate što se sve događalo, ne bi me više nikada u životu pogledali.

"Žao mi je, ali treba mi vremena za mene." odgovorila sam. Zapravo sam iznenadila sebe s kolikom sam hladokrvnošću to izgovorila.

"Za tebe?" sad je progovorio tata "Za tebe? Dok si pod mojim krovom takvo vrijeme ne postoji na ovakav način, bilo to tebi jasno ili ne." vikao je "Ne znam jesi li svjesna toga da smo svi radi tebe probdjeli noć, mislili smo da ti se dogodilo nešto, da su te oteli ili ti naudili. Ovako više ne može, dosta mi je tvog ponašanja."

"I što ćeš sada?" upitala sam ga "Što ćeš mi učiniti, a da može biti gore od ovoga?" nisam se derala kao oni. Samo sam se hladnim tonom obratila svima.

"Baš me briga što ne shvaćate ništa. Ovo je najgori period mog života. Rite nema, shvaćate li vi to? Nema je. I možda sam upravo ja razlog tome što je nema." izletjelo mi je. Tata je podigao obrvu, a mama me blijedo pogledala. Shvatila sam da ako se ubrzo ne ispravim, da će posumnjati na nešto.

"Što, nešto vam je čudno?" nasmijala sam se "Zar nije mogao ovo učiniti moj dragi ujak?"

Bilo mi je žao mame u tom trenutku jer je prekrila rukom usta u šoku, a red suza prelio se preko obraza.