Oteta II: Osveta se servira hladna

'Volim te'

"I to je to." pogledala sam Ritu, koja se mučila s okusom gorčine koju je ostavila moja priča, ta cijenjena gospođa istina "Gola istina, kako si i tražila. U tančine."

Buljila je prazno, tražeći riječi kojima bi pokušala objasniti što osjeća nakon svega. Nakon cijele priče o prošlosti mojih roditelja, a onda i nakon svega ovoga što nas je dovelo tu gdje jesmo. Pred zid. Kineski zid satkan od boli i patnje svih ljudi koji me okružuju, a koji raste još i više svakim novim danom njihove tuge. Sad kad sam zapravo na glas rekla nekom što se sve dogodilo, ostala sam i sama zatečena kako sam sve to preživjela i prenijela preko svojih leđa. Postojali su trenuci kada sam mislila da sam došla do kraja i da dalje ne postoji, a onda ipak zakoračila još u gore. I, što je zapravo najgore od svega, jedino što mi je tjeralo osmjeh na lice bio je Anthony. Spomen njegovog imena, osjet njegovog dodira i miris te njegove savršene kože. Bez obzira koliko se zla dogodilo i koliko nas još čeka, a čeka nas sigurno, on je jedino dobro što sada imam i ne sramim se to reći.

"Ja..." zbunjeno je progovorila dok sam ju promatrala s iščekivanjem. Mrštila se, zaklapala oči u mislima i disala je dublje. U svakom njenom pokretu vidjelo se da je ostala u potpunosti začuđena svime što je čula.

"Jebote. Ja jednostavno nemam riječi." napokon me pogledala "Nekako sam ljuta što si morala kroz to sve proći sama, a onda opet nisam sigurna da li bi ja mogla takav pritisak izdržati. Jedan dio mene te razumije, tvoje odabire i taj strah koji si osjećala, dok drugi dio mene se ne može oteti dojmu da si možda ipak trebala reći tati."

"Misliš?" pogledala sam ju otužno.

"Pa ne znam, mislim..." zastala je "Ma zapravo, k vragu, mislim da je to samo jer volim tvoje starce. Posebno kad ih vidim ovako povrijeđene sada, ali da, mislim da bih se i ja bojala. Nisi ti kriva što je njihova prošlost utjecala na tebe i tvoju budućnost."

"Rita, ja te molim" uhvatila sam ju za ruku čvrsto "nemoj to govoriti ako ne misliš tako jer to što si sad rekla je hrana za moju dušu. Cijelo ovo vrijeme se toliko krivim, razmišljam o tome jesam li stvarno jedina koja bi to na taj način učinila..."

"Ne. Mislim da nisi. Strah za živote tvojih bližnjih je sigurno veliki teret." uzvratila mi je stisak "Sigurna sam u to da si htjela samo najbolje za njih. I znala sam to, negdje u sebi sam osjećala da je nešto posrijedi."

Nasmijala se i prinijela šalicu vrućeg čaja k sebi pa otpila mali gutljaj.

"Ali stara," pogledala me s iskrom u očima "bome je ovaj tvoj baš sexy." nasmijala se.

"Daj prestani." udarila sam ju po ramenu uz sramežljivi osmjeh.

"Da, da, prestani. Sad prestani, a dok te ljubaka tu, onda nema prestani je li?" zadirkivala me, a ja sam odmahnula rukom i osjetila kako me obrazi peckaju od razgovora o Anthonyu. Nakon dugo vremena ponovno smo sjedile skupa i smijale se što je popunjavalo prazninu koju osjećam već duže vrijeme jer, ipak, drugi dio mene je sad ponovno tu.

"Tako mi je drago što si tu, što si živa i zdrava." rekla sam i zagrlila ju čvrsto.

"I meni stara." uzvratila mi je jednako čvrsto i sretno.

"Sad mi reci, kako si ti?" oprezno sam ju upitala "Ako si spremna ispričati mi, tu sam za tebe."

"Ne sada, još ne." ponovno je spustila pogled u pod igrajući se s rukama "Idem na psihoterapiju, borim se sa svojim demonima, ali dobro je. Bolje nego je itko očekivao zapravo. Vjerojatno zato što sam svoje misli zaokupila tobom i svime što je prethodilo ovom." suočila se s mojim pogledom punim krivnje i nasmijala se.

"I ne, nisi ti kriva ludice. Nemoj otežavati situaciju dodatno. Osim toga, dobro znaš da ja vjerujem u sudbinu tako daaa...." podigla je ruke u razini ramena i nagnula glavu na desno "ovo se trebalo dogoditi točno ovako kako i je."