Oteta II: Osveta se servira hladna

'Ne odlazim'

Gledala sam Jasonove iskrene oči koje su me žalosno promatrale. Znam da nije htio tako zvučati i toliko me povrijediti, ali to je neizbježno. Ostala sam u tišini sjediti i oslušavala sam otkucaje srca koji su i dalje lupkali u poznatom ritmu. Uvlačila sam dim za dimom, halapljivo i ljutito, dok cigara nije došla do kraja. Pogledala sam taj čik u ruci, osjećajući još veću slabinu od pustog nikotina i ubacila sam je u školjku. Iako se osjećam kao da umirem, otkucaji su još uvijek tu, srce pumpa krv normalnom brzinom. Pluća se uzdižu pa spuštaju, naravno, tempom kao i uvijek. Tijelo i dalje funkcionira, u onom medicinskom smislu, i život se i dalje odvija svojim tokom. A duša? Osjećaji? E to boli. Boli ko sam vrag i odumire svakim tim pravilnim otkucajem. Upravo mi je to Jason priuštio. Umiranje duše radi svih bolova koje sam pretrpjela i svih izdaja koje sam drugima priuštila. I tako, evo, sad sjedim glavom naslonjena na kadu i dišem. Mrtva živim.

Philip je lagano pokucao na poluotvorena vrata i pogledao Jasona pa mene. Ustala sam se hitro, a Jason me popratio malo sporije. Gledala sam oči gospodina koji ima moć u potpunosti me uništiti, skršiti me do kraja.

"I?" nestrpljivo sam upitala. Skidao je zelene rukavice pa ih bacio u mali koš za smeće. Prstom je pogurao naočale malo visočije na nos i protrljao brkove.

"Caia, odradili ste dobar posao, ali..."

"Ne, ne, ne! Nema ali, ne mogu to čuti. Samo ne to." počupala sam kosu na glavi, treskajući je lijevo-desno poput luđaka na psihijatrijskom odjelu.

"Caia, smirite se. Niste me saslušali do kraja."

U šoku sam se okrenula prema njemu, trpajući prste u usta od nervoze. Nasmijao se blago, suosjećajući sa mnom.

"Htio sam samo reći da je svejedno izgubio puno krvi i dobro će mu doći infuzija, ali sve u svemu mislim da će biti u redu."

Osjetila sam takvo olakšanje u prsima, kao da mi je tona kamenja pala sa srca. Nakon svega što se dogodilo, ne bih mogla podnijeti išta više od ovog. Nesvjesno sam se nasmijala pa prstima dodirnula usnice, a suze su mi krenule niz obraz, boreći se sa skorenom krvi zaljepljenom svukuda po licu mi, ali ovaj put su to radosnice. Hitro i snažno sam zagrlila starčića ispred sebe.

"Hvala, hvala, hvala." rekla sam mu brzo dok sam ga stiskala s ovo malo snage što mi je ostalo.

"Uh, gospođice," nekako je izgovorio "većinu ste ionako vi učinili. Ja sam samo dovršio posao i dao mu infuziju."

Odmakla sam se i poklonila mu iskreni osmjeh. Promatrala sam te njegove blage oči, na trenutak, razmišljajući o tome čega su se sve nagledale, ali opet su odavale neku blagost i poštenje, jednog dobrog čovjeka na kojeg možeš računati.

"Svejedno, da niste došli možda bi umro. "

"Važno da je sad sve u redu." nasmijao se "Vrijeme je mali da idemo, odvezi starog da opruži ove istrošene kosti." obratio se Jasonu, na što se ovaj nasmijao. Okrenuo se još jednom prema meni i zagledao se u moje lice.

"Sličiš na majku." osmjehnuo se "I to ne samo fizički." reče i ode. Jason je samo krenuo za njim bez riječi, nije me namjeravao pozdraviti, ali više od toga nisam niti očekivala. Bila sam mu zahvalna što je došao pomoći i pokazao da je ipak više od svega čovjek, ali nadam se da će mi jednog dana reći što bi značilo ovo što je doktor rekao.

Otrčala sam natrag u Anthonyevu sobu, gdje su već bili Jack, Trey i Sharon. Ona je sjedila pokraj njega i držala ga za ruku, a Jack je zabrinuto gledao u prazno s rukama prekriženim na prsima. Trey se lecnuo na moje prisustvo pa mi je prišao. Nije ništa rekao nego me samo snažno privio u zagrljaj. Baš onakav kakav mi je trebao. Topli, prijateljski zagrljaj pun potpore i razumijevanja. Uzvratila sam mu, čvrsto ga stisnuvši oko struka. Zarila sam lice u njegova prsa, a osjetila sam da je on spustio glavu na moju, držeći me tako. Malo se ljuljkao u znak utjehe, ali meni je bilo dovoljno i ovo. Učinilo mi se da se njegovo disanje promjenilo, kao da se ubrzalo naglo, a i još me više približio k sebi. Postajao je nervozniji, a njegov dodir nekako nježniji.