Oteta II: Osveta se servira hladna

'Što da učinim?'

Pratila sam cestu kako brzo nestaje pod gumama automobila i razmišljala sam što ću reći kad dođem kući. Nikakva izlika neće biti dovoljno dobra da zavara mog tatu, a ako mu kažem za ovo što se dogodilo, nastradat ćemo svi. Ne želim da se ikome išta dogodi, nikad si to ne bih mogla oprostiti, a i ne bih zapravo ni imala što kad bi ja bila sljedeća. Kroz glavu mi se neprestano vraćala slika onog lika i njegove riječi. Pokušavala sam smisliti kako ću učiniti ono što od mene traži. To je jednostavno nemoguće. Ali moram. Moram to učiniti za svoju obitelj, za prijatelje, za sve nas.

Jedan od njegovih pasa koji me vozio, parkirao se ulicu prije moje i samo me pogledao na retrovizor, što je značilo da se izgubim. Nije mi puno trebalo. Izašla sam i krenula prema svojima. Što ću reći sad, kako da se izvućem? Povukla sam rukave na majici preko zapešća da se ne vide ozljede na rukama jer tek to neću moći nikako objasniti.

Ispred kuće bio je parkiran policijski automobil i na vratima su stajala dvojica u plavim odorama. Znala sam da je tata digao cijelu uzbunu, sad tek imam problem.

"Gospodine Johnson." rekao je jedan od ove dvojice, otvarajući vrata. Tata je izašao i kad me ugledao potrčao je prema meni.

Kad me zagrlio, suze su mi krenule u sto redova. Tek sam sad smjela osjetiti onu slabost i nemoć, sad sam mogla biti mala, uplašena djevojčica jer sam barem na trenutak sigurna.

"O Bože, Caia." čvrsto me držao "Tako sam se prepao." rekao mi je, pomalo drhtavog glasa. Nikad ga nisam vidjela da plače, ne želim ni sada. Tek to bi me slomilo, a imam još toliko za napraviti.

"Jel ti učinio što nažao? Ubit ću ga. Zgazit ću ga ko mrava, proklet bio. Reci mi, reci mi gdje je?" vikao je.

"Tata, smiri se." pokušavala sam.

"Neću se smiriti dok mu ne povadim sve organe." sad se već tresao od bijesa.

"Ali, tata, nije me on oteo." nekako sam protisnula kroz zube.

U tom trenutku iz kuće je izletjela mama, plačući kao kišna godina kad me vidjela, a za njom i svi ostali. Dok sam uspjela svih zagrliti i pozdraviti se, osjećala sam se kao da me grom pogodio.

Nakon što su me izgnjavili s grljenjem, a posebno Rita koja je cijelo vrijeme plakala, došao je red i na tatu. Mama mu nije dopustila da me previše gnjavi dok su svi tamo, no sad sam već ležala u svojoj sobi.

Ušao je bez pitanja i samo sjeo.

"Caia, reci mi što se dogodilo?" upitao me, a ja sam sigurno bila blijeda kao zid. Što ću sad!?

"I nemoj mi lagati, što god da se dogodilo, moraš mi reći."

Oprosti tata, ali ne mogu.

"Rekla sam ti, nije bio Patrick. Ne sjećam se što se dogodilo."

"Kako se ne sjećaš? Pa pogledaj se u što ličiš!" ljutio se "Tko ti je to učinio?"

"Zadnje čega se sjećam je da smo se Blair i ja rastavile, odnosno ljudi su nas izgurali i ostala sam sama." barem to nije laž "I bilo ih je previše. Nisam mogla sama svih izgurati i pala sam na pod. To je bio kao stampedo, svi su gazili po meni."

Rekla sam prvu glupost što sam mogla izmisliti, a tata je izgledao sumnjičavo.

"I onda sam pala u nesvijest." slegnula sam ramenima.

"I kako si sad došla kući, gdje si bila?" prekrižio je ruke na prsima.

"Probudila sam se kod nekog dečka u kući, on mi je pomogao i dovezao me."

"Kod nekog dečka?" sumnjičavo me gledao "Kako se zove taj dečko?"

"Am.. M.. Ovaj, Michael."

Ajme Caia, baš i ne znaš lagati.

"Michael? Michael kako?" bio je ustrajan. Nije mi povjerovao, znala sam to. Nadala sam se samo da neće otvoriti istragu za tim jer sam nadrapala.

"Pa neznam. Kad sam se probudila, paničarila sam i htjela sam kući. Nisam ga to pitala." gledala sam ga cijelo vrijeme u oči, pokušavala izgledati uvjerljivo.

"Caia, ako me lažeš..."

"Ali ne lažem. Zar stvarno misliš da bi ti lagala ovo? Mislim, pogledaj na što sličim." povisila sam glas, nadajući se da zvučim i izgledam uvjerljivo "Odmah sam došla doma čim sam se probudila jer sam se sjetila vas."

Gledao me par sekundi, a ja sam pokušala ostati pribrana i ne dopustiti si da izgledam labilno. I uspjela sam.

"Dobro, oprosti." zagrlio me "Previše se bojimo za vas sada. Kad smo čuli da si nestala, mama se slomila. I ja sam."

Nakon što je tata izašao iz sobe, bacila sam izmučeno tijelo na krevet, buljeći u strop. Suze su mi same od sebe tekle bez imalo mog naprezanja. Samo sam o njegovim riječima razmišljala, samo su one sad bile važne.

"Mala Zaneova, ne bi nikad rekao da će biti tako plašljiva." odvratno me gledao "Nego, trebaš mi. Kao što sam prije rekao, znam sve o tebi i tvojoj obitelji. Znam sve o tvom ocu."

Stisnuo je vilicu na spomen tate i u očima mu se vidjela mržnja.

"Kako je izdao svoje prijatelje, ljude koji su mu čuvali leđa." stisnuo je šaku "I da znaš, čekali smo dugo na osvetu. Htjeli smo da bude slatka." nasmijao se pokvareno. Šetao je oko mene kao oko plijena i samo me mirno promatrao.

"Kakva osveta? O čemu pričaš?" tiho sam upitala, a on je uzvratio osmijeh.

"Vidi, vidi, usuđujemo se i pitanja postavljati." podmuklo se podsmjehnuo.

"I tko je to mi?" nastavila sam "Patrick i ti?"

Zastao je pa me pogledao nedefiniranog pogleda. Pomalo kao i da ne zna o kome pričam.

"Patrick?" upitao je "S tim bolesnikom nitko ovdje nema nikakvih dodirnih točaka." rekao je i zazvučao iskreno.

"Nego tko je to mi?" upitala sam.

"To nije važno mala. Važno je jedino ono što ja trebam od tebe, a to su informacije." rekao je.

"K-kakve informacije? O čemu?"

Nisam shvaćala što me pita i o kakvim informacijama priča pa ja ne znam ništa ni o čemu što bi se njega ticalo.

"Tatine informacije." smijao se "Tvoj dragi tata sada radi na nečemu što mi treba, a ja trebam tebe da to ukradeš od njega i sve doneseš meni."

Gledala sam blijedo u njega, procesuirajući što mi je rekao. On se samo bolesno smijao, od uha do uha, i promatrao me.

"Ti se šališ zar ne? Kao da ja to mogu."

"Naravno da možeš. Ti jedina možeš."

"Ne mogu i neću to učiniti. Neću dovoditi tatin posao i naše živote u pitanje, nikad."

Ponovno mi se unio u lice, toliko blizu da je njegov nos skoro dodirivao moj. Moja koža se naelektrizirala osjećajući blizinu i toplinu njegove, a on me pak gledao ravno u oči kao da me pokušava zastrašiti.

"S takvim odgovorima i ponašanjem dovodiš sve u pitanje." oštro je rekao "Ne želiš valjda gledati kako ti taticu masakriram do kraja."

"Životinjo." propustila sam kroz zube, ali njemu je to bilo smiješno. Prošao je kažiprstom po mom obrazu, prateći liniju čeljusti, preko vrata, do ključnih kostiju.

"Ima i u tebi malo vatre, sviđa mi se to." sa smiješkom je rekao "Ali neće ti to pomoći. Pustit ću te kući, zapravo ne, još bolje, odvest će te kući i bit ćeš slobodna kao ptičica, a zauzvrat ćeš mi donositi sve što mi treba, kad mi treba. Bez pogovora. Inače ćeš imati što prigovarati kad prislonim svoj pištolj na tatinu glavu." grubo je rekao.

Što da radim Bože, kako ću prčkati po tatinim stvarima, gdje da uopće to i nađem? A ako ne donesem sve što treba, ako ne izdam tatu i ne ukradem dokumente, onda ću ostazi bez svih i sad kako biti pametna? Što da učinim da sve bude dobro, što?