Oteta II: Osveta se servira hladna

'Ovo je propast'

"Ozbiljno?" uhvatila sam ga za ruku "Anthony, jel ti to ozbiljno?"

Nasmješio se i prešao mi rukom preko zglobova prstiju pa na kratko bacio pogled na naše ruke, kao da ga je iznenadilo što me drži. Moje sve tuge su na tren nestale i bila sam ponovno sretna kao nekad kad me pogledao u oči i potvrdno kimnuo. Osjetila sam nadu da će opet jednog dana biti dobro, da će ovo proći kao što i sve drugo prolazi.

"O Bože, hvala ti." rekla sam iskreno, s pravim smiješkom na licu i napravila nešto neočekivano. Toliko sam bila sretna da sam ga čvrsto zagrlila, prebacivši brzo ruke preko vrata mu. Suze su mi se spustile niz obraze, al ovaj put su to bile radosnice. Osjetila sam njegove ruke na leđima kako mi uzvraćaju zagrljaj što me činilo još malo sretnijom. Prihvatio me u zagrljaj i lagano ljuljkao, kao da je i on sretan radi mene. Iako čisto sumnjam u to, bilo je lijepo na trenutak osjećati se tako nakon svih loših dana. I nakon svega lošeg što mi je učinio, a nećemo se lagati ima toga i previše, ipak sam mu bila zahvalna.

Nakon početnog udarca sreće, shvatila sam da se nekako ponovno nalazim u njegovom naručju. Nekako? Jako smiješno Caia. I da, trebala bih prestati s tim, ali miris njegove kože me tako bezobrazno privlačio i nije mi dopuštao da se maknem. No, odmaknuo se on i poklonio mi utješni osmjeh.

"Nemoj mi unaprijed zahvaljivati, ima tu još puno posla."

"Da, da, imaš pravo." nespretno sam se odmakla. Obrazi su mi naglo zažarili i prebacila sam pogled u pod. Nervozno sam pomicala pramen kose iza uha, a on je konstantno padao natrag.

Polagano i nježno mi je obrisao suze s obraza pa mi je podigao bradu da nam se pogled ponovno susretne.

"Ti si prva žena koja plače i kad je sretna i kad je tužna." nasmijao me.

"Što da ti kažem, žene su komplicirane." odvratila sam odmaknuvši se u potpunosti. Sjela sam na krevet promatrajući njegovo polagano kretanje prema komodi. Stajao je okrenut leđima s rukama u džepovima, a pogledom prema van. Zamišljen.

"Nisu sve." nakon nekoliko trenutka je rekao.

"Hm?" promrmljala sam izgubljeno.

"Kažem nisu sve komplicirane." ponovno se okrenuo "Neke su jednostavne. Komplicirane žene su posebne žene."

Nisam se niti snašla u tom trenutku, koji mi se činio kao stoljeće jer me promatrao najljepšim očima na svijetu, kad mi je zazvonio mobitel.

"Ja-ja, moram se javiti."

Samo je kimnuo u znak dopuštenja. Pomislila sam kako je na sekundu ponovno izgledao drsko, što je bilo svojstveno samo njemu. Kao da cijeli svijet čeka njegovo odobrenje da se pomakne.

"Halo?" javila sam se niti ne pogledavši pozivni broj jer su moje oči bile zauzete nečim drugim.

"Caia, molim te dođi doma. Odmah." s druge strane linije začula sam panični glas svog brata.

"Tobi, što se dogodilo?" srce mi se spustilo u pete. Znala sam što se dogodilo, licemjerno je od mene što pitam.

"Ništa dobro seko. Bože, kao da smo upali u neki začarani krug." uzdahnuo je "Samo dođi što prije, mislim da bi trebali biti svi zajedno sada."

"Dolazim."

Anthony me pogledao i shvatio je. Znao je da mi je obitelj u problemima i da slijedi teško razdoblje, a sve radi njega.

"Ja idem." tiho sam rekla "Nazovi me kad budete imali plan."

Okrenula sam se i duboko udahnula. Nisam znala kako ću se nositi s ovim što me čeka, kako ću i ovo uspjeti sakriti. Sigurno neće biti lako. Osjetila sam toplinu njegovog tijela blizu sebe, a ruku je prislonio na vrata.