Oteta II: Osveta se servira hladna

'Susret'

Toliko sam se smijala da mi se činilo kao da će mi pluća eksplodirati. Kokice su mi ispadale iz ustiju, obrazi potpuno mokri, a trbušnjaci istrenirani. Ne sjećam se kada sam se ovako ismijala i osjećala se sretno. 

"Daj prestani više, umirem." rekla sam mu, ali i dalje je pričao gluposti. Prepričavao mi je situacije koje je doživio za svog "mandata" u Zmijama, što nekome ne bi uopće bilo smiješno, ali eto, u takvom svijetu živimo i on i ja.

"Ozbiljan sam, čovjek se usrao u hlače. Doslovno. " zgrabio je šaku kokica i ubacio u usta. Ponosno je žvakao i mjerkao me dok se smijuljim. Obrisala sam suzne oči nakon što sam se prestala smijati, a cijelo tijelo me i dalje boljelo. 

"Sada ću vam staviti na stol ovo, ako ste gladni. Ja bome jesam. " oglasio se Patrick. 

"Ne, hvala. Moram sada ići." rekao je Jack i pogledao na sat. Nekoliko puta mu je već zazvonio mobitel, a on se uporno odbijao javiti. 

"Ionako sam već u problemu, valjda ću uspjeti smisliti neku laž po putu."

"Nekako se ne bojim za tebe." podigla sam se za njim da ga ispratim. Osjetila sam neku težinu oko srca dok sam gledala kako mi okreće leđa i odlazi jer sam znala da ću se, čim zatvorim vrata za njim, ponovno vratiti u surovu realnost, a to mi nije bilo toliko privlačno. Bilo je dobro živjeti u zabludi, dalje od svega. Izašao je vani na hladnoću pa se zagrlio rukama. Okrenuo se prema meni, a obrazi i uši obojani u crveno, izgledali su simpatično. Pod noćnim svijetlima Jack je izgledao nevino i djetinjasto. Crne oči više nisu bile toliko opasne, a inače grube crte lica sada su se omekšale i isijavale pozitivom. Osmjehnuo se, privlačno. 

"Da smo bar u nekom drugom svijetu." promrmljala sam sebi u bradu. Možda me čuo, jer neprimjetno se podsmjehnuo, a možda i nije jer je izbjegavao bilo kakav razgovor o tome. 

"Mislim da bih mogao doći češće, bilo mi je..." zastao je na trenutak birajući riječi "..opuštajuće. Baš ono što ponekad treba. "

"Hvala ti Jack." zagrlila sam ga. Osjetila sam da podiže ruke i nespretno ih stavlja oko mog struka. Mirisao je. Ne onako kako očekuješ od jednog kriminalca da miriše. Ne po nekom grubom after shave-u ili intenzivnom muškom parfemu. Mirisao je po svježini. Kao hladan, zimski, zrak pred proljeće. Onda kada sve počinje cvjetati, a na suncu ti postaje sve toplije, kada se osjećaš kao da ti ništa ne stoji na putu. Da smo barem u nekom drugom svijetu. I nekim drugim okolnostima. Da mi barem u srcu, na tijelu i u mislima nije bio nečiji tuđi miris. 

Puno toga u mom životu počinje sa "da bar". Ovo je zasigurno sada postala jedna od tih stvari.

Odmaknuo se od mene i osmjehnuo. Podigao je ruku i prstom me pomilovao po obrazu pa namignuo zavodnički.

"Budi dobra Caia. Vidimo se ovih dana. "

Okrenuo se i frajerski, ali brzim korakom, krenuo prema autu. Ruke je stavio u hlače, pogrbio se i stisnuo kao da mu je hladno. Vjerojatno i je bilo, obzirom da je usred prosinca nosio samo kožnu jaknu, ali to je i nalikovalo njemu. Uvijek se predstavljao hrabro, kao kakav grubijan kojemu ništa nije, ali izgleda da je i on imao svoje topline samo ju je trebalo iskopati. 

Vratila sam se u, ne baš više toliko, topli stan i sjela za stol. Pojela sam što sam imala i progovorila nekoliko riječi s Patrickom, a onda se odlučila za krevet. Danas je bio nekako dobar dan, neočekivano. No, u trenutku kada sam legla u glavi mi se počeo vrtjeti razgovor koji sam imala s Patrickom. I onaj trag sumnjičavosti nije izlazio iz mene. Kopkao mi je po mozgu kao mala krtica koja traži mjesto za dom. Kad sam čula Patricka kako hrče, odlučila sam se ustati. Neću moći zaspati, to znam. Moram izaći. Moram otići na jedno mjesto koje će mi možda pomoći da ponešto i razbistrim u glavi.