Oteta II: Osveta se servira hladna

'Ti si hodajuća propast'

Udah.

Tap. Tap. Potplati mog oca glasno su udarali od hladan beton dok je koračao polagano prema nama.

Izdah.

Njegova pluća, kao i moja, naslonjena tako jedna uz druga, pomalo su i nečujno pokušavala hvatati zrak. Pogledala sam Anthonya. Znao je da ga pitam. Pitam ga kako ćemo pobjeći. Pitam ga zašto mi ovo radi, što sam mu ja skrivila. Ali njegove mi oči ne odgovaraju, samo me gledaju.

Tap. Tap.

Panika mi se s prsa spušta na želudac koji se okreće brzinom svjetlosti. Više mi tijelo ne dozvoljava da lagano dišem jer imam osjećaj da ću se ugušiti. Anthony mi se još više približio, pokrio me cijelim tijelom i gurnuo u potpuni mrak. Razmišljala sam ako snagom uma budem kontrolirati situaciju, možda se uspijemo izvući. Možda nedostatak svjetlosti bude radio u našu korist, možda se učinimo samo kao nekakvo izbočenje na ovim neravnim, hladnim i stari zidovima.

Možda.

A možda sam i prolupala. Snagom uma? Smiješna sam.

"Bolje vam je da izađete."progovorio je moj otac "Možda se onda smilujem." pakosno se nasmijao. Nije zvučao kao i inače, ponašao se kao netko drugi. Glas mu je zvučao dublje, opasnije. Kao da bi bio u stanju zaista rastrgati bilo koga tko stanje pred njim. Teško je zamisliti da je ta osoba ista osoba koja ti je godinama čitala priče pred spavanje, gladila te po kosi i igrala se s tobom. Ali onda kad se prisjetim što mi je mama ispričala i kad pogledam koliko moj otac voli svoj posao, nije mi više tako teško spojiti ovaj glas s osobom u prostoriji.

Bio je tu. Korak od nas. Nadomak tome da otkrije kako mu je kćer kriminalac. Nije zapravo, niti želi biti, ali joj je to nametnuto. Upravo ovaj kreten koji je svoje toplo, mišićavo tijelo prislonio na mene da me zaštiti, baš taj kreten mi je sve ovo nametnuo. Obična, prokleta životinja. Kako je samo unakazio Jonathana, a bio je spreman i dokrajčiti ga. Ne mogu tu scenu izbaciti iz glave. Krv šiklja svukuda po podu dok Jonathan bespomoćno urliče. No, ovom govnu to nije značilo ništa. Mogla bi se okladiti da ga to i pali.

Zatvorila sam oči i još jednom tiho udahnula. Anthony je spustio svoje lice odmah do moga. Obrazi su nam se dodirivali i to me još više uzrujavalo. Čitava bujica emocija šririla se mojim tijelom. Vrtlog nepoznatih osjećaja udarao je u moj mozak, tjerajući me na povraćanje.

No, dobro poznati zvuk tatinog mobitela prekinuo je ovu tešku, jedva podnošljivu tišinu. Pretpostavljam da ga je tata prekinuo jer zvonjava brzo stala. Čula sam kako vraća ruku na pištolj i čvrsto ga ponovno stišće.

Ali netko je bio uporan. Ponovno je zvao.

"Zane." rekao je ovaj policajac s njim. Carl.

Ponovno je prekinuo, međutim mobitel je ponovno zazvonio.

"Zane, iziđi. Možda je važno." prošaptao je Carl dok se brzim korakom došetao do mog oca. Sekunde su se činile kao vječnost. Anthony se pomaknuo i, pogledavši me, prislonio kažiprst na usne. Pružio mi je ruku, jer je eto baš u pravom trenutku odlučio biti džentlmen. Teška srca sam je prihvatila, znala sam da je to jedino što mogu u ovom trenutku. Dok su dvojica policajaca, a pri tom neću reći moj tata jer vjerujem da je ova osoba sve samo ne moj tata, bila zaokupljena zvonjavom mobitela, Anthony i ja smo se odlučili udaljiti pa makar iza sljedeće police.

"Što može biti bitnije Carl?" uzvratio mu je moj otac "Fokusiraj se."

"Obitelj?" rekao je Carl i nastala je tišina. Anthony i ja smo također bili primorani stati. Tata kao da se premišljao dok su glasni zvuci, već zadane melodije, starog mobitela parali zrak između nas. Iako je trajalo sekundu, meni se njegovo razmišljanje činilo kao da traje godinama. I, priznajem, boljelo me. Pomisao da smo na ljestvici važnosti ipak malo ispod posla, jako je pekla. Možda nije bilo logično jer u ovoj situaciji se i ne bi trebao javiti, ali mene je svejedno smetalo. Anthony me trgnuo i povukao.