Oteta II: Osveta se servira hladna

'Znam ja puno više od tvog imena'

"Molim te..." pokušala sam reći, ali dobila sam još jednu trisku. Sad me već lice strašno peklo. Tresla sam se od straha dok sam molila za život meni nepoznatog čovjeka. Nisam mu ni vidjela lice, preko glave je imao navučenu crnu čarapu s probušenim rupama za oči i usne. Pokušavala sam dokučiti koliko sam ovdje, ali ne mogu. Razmišljala sam da li Patrick stoji iza ovoga? Zašto nisam poslušala tatu i stajala doma? Nisam dovoljno vjerovala i pretvarala sam se da se ništa ne događa, a trebala sam paziti.

Strašna bol udarala je od moje sljepoočnice, a topla krv mi se slijevala preko usana. Mišići na rukama trudili su se da se ne opuste, da uspiju izdržati napor i težinu mog tijela, a zapešća su već lagano trnula od debelog konopca kojeg su mi svezali oko ruku. Ne mogu više.

Ovaj čovjek je izašao iz prostorije i za sobom zatvorio velika željezna vrata i ostavio me samu i svezanu.

"Zašto? Zašto ja?"

Tresla sam tijelo pokušavajući se otrgnuti dok su mi se suze na obrazima miješale s ljepljivom krvi koja mi je curila iz nosa. Boljelo me strašno, samo ne znam što više, da li glava ili ruke, da li trbuh ili noge. Primila sam toliko udaraca da sam jedva disala i gledala na oči. Ne mogu više ni plakati jer nemam snage. Ni sama ne znam koliko sam sati ovdje zatvorena, u maloj tamnoj prostoriji koja izgleda kao zatvorska samica, barem ona u filmovima. U njoj nema ništa osim viseće žarulje, koja osvjetljava prostoriju, ali nemam što vidjeti. Četiri hladna, betonska zida i velika željezna vrata. Sa svake strane zida dvije su željezne kuke na koje su privezana ova dva debela konopca, koja upravo drže moje tijelo da, skoro beživotno, visi. Iza mene je mala kanalizacijska cijev koja omogućava prolazak kisika i to je sve.

Nakon nekog vremena, ne znam ni sama koliko, željezna vrata su se ponovno otvorila. Od naleta straha kojeg sam osjetila, počela sam se nekontrolirano tresti i plakati.

"Molim vas, nemojte više. Molim vas." jecala sam. Uspjela sam podići glavu i usmjeriti pogled prema osobama koje su ušle. Dvoje muškaraca s crnim čarapama preko glave, prišli su mi, svaki na svoju stranu, i odvezali su konopce koji su me pridržavali, a ja sam od nemoći tresnula na pod. Uhvatili su me ispod ruke, svaki na jednu stranu, i odvukli me iz prostorije. Nisam se opirala, ne zato jer nisam htjela, htjela sam od sveg srca, ali toliko sam bila izmučena da nisam imala snage. Jedva da sam i disala.

Jaka svjetlost toliko me iznenadila da sam čvrsto držala oči zatvorene i pokušavala se natjerati da ih otvorim i vidim gdje sam, ali nisam uspjela. U tren oka ponovno sam osjetila udarac od pod. Otvorila sam teške kapke i ugledala nečije noge ispred sebe. Sad više nisam bila na betonu nego na lakiranom, drvenom podu. Prije nego sam pogledala osobu ispred sebe, okrenula sam glavu i uspjela primijetiti da se nalazim u nekakvoj prostoriji nalik na stari caffe bar. Cijela prostorija bila je drvena, meni s desne strane nalazio se šank, a s lijeve strane nalazili su se stolovi i nekoliko separea, a na zidovima su visile slike svakakvih brodica, obala i krajolika.

"Dobrodošla, Caia." progovorio je muškarac ispred mene. Glas mu je bio mekan, pomalo hrapav i nikako opasan. Podigla sam glavu i susrela se licem u lice s njim. Nije bio zaštićen kao drugi, bez straha mi se pokazao i na licu mu se nalazio smiješak. Ono što me iznenadilo je to što je ispred mene stajao mlađi muškarac, možda tek nekoliko godina stariji od mene, ako uopće i jest. Imao je blage crte lica i tople oči, prekrasne pune usne i kovrčavu, smeđu kosu. Nikako nije izgledao kao netko opasan.

Ali bio je.

"Izvoli, sjedni molim te." ponovno je progovorio i rukom mi pokazao na jedan od trosjeda u obližnjem separeu. Nekako sam se podigla na drhtave noge i dogegala se do trosjeda pa sjela ponovno gledajući ga. Na vratima prostorije stajala su dva velika, mišićava muškarca, zaštićenih lica, a do njega stajala su još dva. Prišao mi je, sjeo preko puta i zapalio veliku kubanku pa polako uvukao i zatim ispustio dim. U prostoriji se nije čula niti muha. Nisam se prestajala tresti, nisam mogla obuzdati svoje tijelo jer sam se strašno bojala. Nisam mislila da ovoliki strah uopće i postoji, a ne da ću ga ja ikad osjećati. Mislila sam da se ovakve stvari događaju samo u filmovima koje gledam, knjigama koje čitam ili daleko od mene, u nekom drugom svijetu. Nikad nisam mogla zamisliti da će mi život visiti na koncu i da ću morati moliti da me ne ubiju. Taj strah je neopisiv. Sjediti nasuprot osobe čiji sljedeći potez može označiti kraj tvog života. Ali lagali su kad su rekli da ti život prođe kroz glavu, ne prolazi ti ništa. Glava ti je prazna, hladna, kao i ostatak tijela. Ne osjećaš ništa osim kako ti tijelo trne i krv više ne prolazi kroz vene. Srce ti toliko jako lupa jer zna da više nikad neće, da mu se bliži kraj.

"Nadam se da te nisu previše povrijedili." sarkastično je rekao. Gledao me. Proučavao me tim svojim odvratnim, zmijskim očima. Zumirao me od glave do pete i rugao mi se u krvavo lice, smijao se i uživao u mojoj boli.

"Kakav je to osjećaj Caia? Ha?" grubo je rekao, udarivši šakom o stol. Jauknula sam od straha i stresla se pod njegovim pogledom i hladnim smiješkom.

"Kakav je osjećaj boli i patnje?"

"T-tko ste vi?" upitala sam ga, a on me samo gledao bez riječi i smijao se "Kako znate moje ime?"

"Znam ja puno više od tvog imena Caia, ne brini se." uzvratio je.

"Molim vas," plačući sam rekla "molim vas nemojte me ozlijediti."

Na moje riječi se nasmijao kao da sam ispričala vic.

"O tome ću još odlučiti." zaigrano je rekao "Kad vidim da li si mi od kakve koristi ili ipak nisi." prebacio je nogu preko noge "A možda mi je samo zanimljivo malo te namučiti."

"Od kakve koristi?" upitala sam ga.

"Pa neznam, recimo da imam neki plan za koji ćeš mi poslužiti."

"M-molim? Ali ja nemam ništa za ponuditi, n-ne mogu vam biti od koristi." rekla sam mucajući.

"Imaš mala moja, više nego što ti misliš." gadljivo je rekao.

"Zašto mislite da bih vam pomogla?" usudila sam se reći, ne znam ni sama zašto. On se samo nasmijao na moje riječi.

"Ne mislim, znam da bi." unio mi se u lice preko stola i snažno me povukao za kosu, približivši moje lice njegovom još više "I hoćeš. Jer moraš."

Otpustio me grubo i gurnuo natrag toliko snažno da sam udarila leđima od naslonjač dvosjeda.

"Kad te tako gledam, zamišljam da bi dobro izgledala kao moja sluškinja." ponovno se nasmijao, a ja sam ga promatrala s gađenjem.

"Nikad." izgovorila sam bahato prije nego sam uopće razmislila, što ne nalikuje meni.

"To ti misliš." digao se iz separea "Odvedite ju u moju sobu i zaključajte dok dođem." rekao je ovoj dvojici što stoje pokraj njega, dok je polaganim korakom šetao prema vratima.

"Mislim da ću se malo pozabaviti s njom prije nego je se riješimo."