Oteta II: Osveta se servira hladna

'Pucaj'

Sjedila sam na trosjedu u maminoj i tatinoj kući i, praveći se da gledam televiziju, razmišljala o tome kako ću pronaći tatine dokumente. Znam da mu nije sve u uredu na poslu jer se često zna, kad su neke važne stvari u pitanju, zatvoriti u radnu sobu i proučavati te svoje gluposti. Osim toga, cijelo vrijeme mi se po glavi motao onaj trenutak s Anthonyem.

Znam da je to grozno i morbidno, ali jednostavno ne mogu izbaciti iz glave taj trenutak i njegov pogled. Tim toplim, čokoladnim očima učinio je da se izgubim, ostavio me bez riječi. U tom trenutku sam se osjećala tako nervozno i nekako, malo sramežljivo, vjerojatno baš onako kako je on to htio. Prekrasno.

Nakon cijelog dana potrošenog u ništa, svi su išli spavati i ja bih se trebala baciti na posao. Ponovno sam se tihim korakom ušuljala u tatinu radnu sobu. Upalila sam laptop i krenula opet malo prčkati. Svaka datoteka gdje piše posao ili slično, bila je puna gluposti. Nekakve smjene, popisi ostalih policajaca po postajama i slično, ništa zanimljivo. No, znala sam kakav je moj tata. Skriva to na nekom mjestu gdje najmanje očekuješ.

Pretraživala sam datoteke sa slikama i u jednoj od tih bile su svakakve naše slike. No, između tih slika vidim malu datotekicu pod nazivom 'Moja djeca'. To nema nikakve logike. Ovdje su ionako sve naše slike.

Pobjedonosno se osmjehnem prije nego što sam kliknula jer znam da je ovdje.

Otvorilo mi se sve. Sve o tom Oscaru kojeg Anthony traži, sve o cijeloj njihovoj organizaciji i detaljima poslovanja, ako se to uopće može tako nazvati.

Skinula sam na stick i uputila se predati sve to šefu.

Sad sam znala i sama doći na to mjesto pa nije bilo potrebe da ikoga zovem. Osjećala sam olakšanje jer sam znala da sam ispunila svoj dio dogovora i da, kad mu dam ovaj jebeni stick, ga više neću nikad vidjeti. Iako, teško si priznajem, ali kao da neki mali dio mene, duboko unutra, ga želi i dalje viđati. Ali možda ne ovakvog njega, samo njegov izgled. Te tople smeđe oči i neodoljivi smješak. Isti takav čovjek, u drugačijem okruženju i skroz drugim karakterom. To bih ja htjela.

Gubeći se u mislima o Anthonyu, nisam ni shvatila da sam već stigla. Problem je bio ući. Ovo je valjda najbolje čuvana zgrada na svijetu, a dosad nikad nisam sama ušla i zapravo uopće ne znam kako.

"Ruke u zrak." rekao je grubi glas iza mene. Osjetila sam nešto hladno mi prislanja na potiljak i odmah sam znala o čemu je riječ.

"To sam ja, Caia." brzo sam rekla, bojeći se da pištolj naslonjen na moju glavu ne opali.

"Uff, jebote." sklonio je  pištolj i rekao "Što nisi ušla?"

Ispred mene se pojavio onaj izbrijane obrve, Jack. Osmjehno se na kratko i spremio pištolj iza leđa, u hlače.

"Upravo razmišljam kako ne znam ući." slegnula sam ramenima, na što se nasmijao.

"Samo pokucaš." rukom mi je pokazao prema unutra i džentlmenski me uveo u zgradu.

"To ima smisla." odvratila sam "Ali nekako sam mislila da ste malo zaštićeniji od toga."

"Pa jesmo," došli smo ispred prvih vrata "imamo oči na sve strane. To je samo varka."

Ušli smo unutar prostorije nakon dvoja vrata koja ih štite. Ispred onih prvih, uvijek je stajao netko, a danas je to bio meni nepoznat muškarac. Unutra je bilo neuobičajeno pusto.

"Ja zapravo tražim Anthonya." rekla sam dok sam držala korak uz Jacka.

"Anthonya?" začula sam mekani glas iza sebe "Zar ne znaš da možeš izgubiti glavu tako ga nazivajući."

Ispred mene se pojavila vitka ženska figura, dugokosa i lijepa. Prepoznala sam ju. Ista ona cura koja je bila prvu večer kraj Anthonya. Nije izgledala baš pitomo i dobročudno, a ponajmanje kao da joj je drago što ga tako zovem.