Oteta II: Osveta se servira hladna

'Samo bol'

Odgurnula sam ga. Ili sam se izborila iz njegovog stiska, zaista ne znam, nisam shvatila ni sama što sam učinila, ali uspjela sam ga udaljiti nekako od sebe.

"Što tebe boli Anthony? Što te to točno boli?" povisila sam ton. Sav taj osjećaj u meni morao je eskalirati nekako.

"Boli li te to što jebeš drugu? Koliko je uopće prošlo od kad me nema?" nasmijala sam se gorko.

"Boli li te to što si mi uništio život? Ili možda to što želiš ubiti moje roditelje i mene? Što te točno boli?"

Spustio je pogled pa zatvorio oči. Trenutak njegove slabosti izlazio je na vidjelo, barem sam se nadala tome. Da nisam ja jedina oštećena.

"Znaš li što mene boli? To što sam ti dala ono najvrjednije. Sebe. Svoje emocije. Prodala sam se za ništa. I što sam dobila zauzvrat? Hajde reci mi. To da mi pokušavaš, nakon svega, ubiti obitelj? I njih sam prodala. Što želiš više od mene? Molim te uzmi taj pištolj onda." došetala sam šepajući do njega. Uzela sam pištolj i stavila mu u ruke i podigla ga.

"Ubij me. Tako će mi biti lakše. Radije to nego sve ovo jer ne bojim se umrijeti više nego što se bojim toga što će se dogoditi mojoj obitelji. Ne želim živjeti čekajući tko će prvi nastradati radi mene. Toga mi je dosta."

Prislonila sam čelo na pištolj u ruci mu. Zatvorila sam oči i pustila suze da poteku. Raspadala sam se, ovdje ispred njega, kao i uvijek. Kad god me tijelo izdalo, to je bilo ispred njega. Onda sam najranjivija.

"Dosta mi je da mislim na tebe. Da osjećam i dalje tvoje ruke po sebi, tvoj miris, tvoj glas, a istodobno te mrzim. Mrzim te jer si me uništio, mrzim te jer svi ljudi koje volim pate i u opasnosti su. Ništa više od toga ne mogu podnijeti i ako moram umrijeti onda neka to bude od tvoje ruke. Ionako si me već ubio."

Nisam više osjećala hladan metal. Otvorila sam oči i vidjela da se odmaknuo. Okrenuo mi se leđima i nije govorio ništa. Šutio je. I ta je šutnja trajala, za mene, kao stoljećima. Htjela sam da mi nešto kaže. Bilo što kao što je znao uvijek reći. Da me utješi i kaže da nije ništa tako, da je sve drugačije, da sam to sve krivo shvatila i da će sve biti u redu.

"Nisi vidjela nikoga od mojih." kratko je rekao "Sad odi."

Ostao je tako osluškujući jesam li još uvijek tu. Znala sam da neće ništa više reći, da se neće okrenuti ni pogledati za mnom. Ovo je bio trenutak njegove milostinje, pustio me da odem neozlijeđena. To sam i učinila. Okrenula sam se i odšetala do vrata. Nisam ga htjela pogledati jer to nije zaslužio. Znala sam da je naša priča sada zaista završena i da, onog trena kad izađem, više nema natrag. Više ne postoji. Ali tako je moralo biti. Što je najgore, vjerovala sam mu da nije poslao nikoga. Ne znam zašto, ali u njegovim očima sam vidjela odgovor. Nije me lagao, govorio je stopostotnu istinu i, tim više, morala sam otići.

"Isuse, Caia jesi li dobro?" Jack je dotrčao do mene "Što radiš ovdje uopće?" prihvatio me ispod ruke da mi pomogne šetati.

"Ne mogu sada o tome, samo želim ići u stan."

"Odvest ću te." zajedno sa mnom, polako, odšetao je do svog auta i otvorio mi vrata. Za nama je izašao Trey.

"Jack što to radiš?" šokirao ga je upitao. Meni je uputio samo kratki pogled i nije htio ništa reći. Ne znam je li tako postupio jer nije smio ili pak nije htio, ali nije me više bilo briga. Ti svi ljudi za mene od ovog trenutka ne postoje i jedino što mogu učiniti je okrenuti glavu, kao što je to učinio i on.

"Pomažem joj, što ne vidiš dobro?"

"Ubit će te Anthony. Ostavi je i dolazi u kuću. Sazvan je hitan sastanak, moramo ići."