Oteta II: Osveta se servira hladna

'Slijepa ulica'

"T-ti?" Zane je šokirano izustio. Blijedo lice promatralo je mog ujaka koji je nonšalantno, na sred ulice, držao pištolj uperen u njega. Ljutito sam ga pogledala, a on nije skidao pogled sa Zanea. Njih dvojica nisu se vidjeli nešto više od dva desetljeća. Mogu zamisliti samo kako se moj tata morao osjećati od pogleda na Patricka. Za njega je to bio luđak koji mu je skoro uništio obitelj, toliko se šokirao da je na brzinu odvratio pogled prema vratima jer se bojao mamine reakcije na potonje, ako bi izašla.

"Patrick, molim te spusti taj pištolj. Ne čini situaciju još gorom." upozorila sam ga, na što je moj otac poludio.

"Molim? Čekaj, vidim i čujem li ja to dobro?" okrenuo se ponovno prema meni, još bjesniji no prije "Je li moguće da, nakon svega što si učinila protiv nas, imaš nešto i s njim. Sa ovim ovdje?" izderao se zadnju rečenicu. Potpuno je izgubio kompas i žile na vratu su mu iskočile. Nije znao koga bi prije gledao, mene ili Patricka, jer kao da je mislio da smo mi opasnost. Nije shvaćao koliko je u zabludi, a ja sam htjela učiniti sve da mu pomognem da otvori oči.

"Patrick, zaboga, zar ne vidiš da je vrijeme da spustiš taj pištolj dok situacija potpuno ne eskalira?" poludjela sam. Nalazim se između dvije vatre i samo čekam koja će prva izgorjeti. Ukoliko moj ujak nije popio današnju terapiju, mislim da znam tko će prvi. Izgledao je čudno, oči su mu izbuljene prema van, a usne su se stopile s bojom kože. Nisam znala što bi učinila da nešto promijenim i da ga smirim. Pogledala sam tatu pa odlučno krenula prema Patricku.

"Sve je u redu, neće mi učiniti ništa nažao razumiješ? Daj mi pištolj i odi u auto, sad ću doći za tobom." polako sam rukom posegla za pištoljem, a njegovo izbezumljeno lice samo je promatralo Zanea, mene kao da nema.

"Došla sam potvrditi tvoju teoriju." prišapnula sam mu na uho "Mislim da si bio u pravu."

Nakon toga ne pogledao tim crvenim očima, totalno šokiran i prestrašen. Bacio je pogled još jednom na Zanea pa na mene i onda mi je pružio pištolj.

"Prepao sam se kad te nisam vidio. Mislio sam da ti netko nešto učinio nažao, odmah sam došao ovdje." prošao je rukom kroz kosu "Pištolj je nategnut, ako ti bude trebao. Čekam te ipak kući, ne želim probleme." bacio je još jednom pogled prema njemu i otišao.

Odahnula sam od silnog olakšanja koje sam osjetila u trenutku kad mi je predao pištolj. Još odlučnija nego prije, okrenula sam se i odmarširala do svog oca koji je i dalje glumio hladnokrvnost.

"Kako te samo nije sram doći o.."

"Slušaj me sada dobro." prekinula sam ga, a on se lecnuo na moj ton glasa "Nisam došla slušati tvoje prodike ni trpjeti mržnju prema sebi. Došla sam vas upozoriti. Tu je bio netko, muškarac. Promatrao je mamu i Loreen dok su pričale ispred vrata. I prije nego kreneš" podigla sam ruku u razini glave da ga zaustavim u bilo kakvoj namjeri "ne znam tko je ni što je, nisam vidjela dobro. Mislim da je bio zamaskiran, a kao što vidiš dobra sam s Patrickom i živim kod njega tako da ti ne mogu reći da li je to netko od Zmija jer sam im i ja na listi neprijatelja. Uglavnom, pripazi na njih kući."

Završila sam sve to u jednom dahu, neizmjerno brzo, i okrenula sam se od njega. Moja sljedeća postaja bila je jasna kao dan. Ne bojim ga se, ne bojim se nikoga od njih dok mi prijete obitelji. Izigrao me kao dijete, ponio se prema meni kao krpi s kojom je obrisao pod, a ja sam svemu svome zbog njega okrenula leđa. Sad je došlo vrijeme da se iz ove moje boli i patnje izrodi bijes.

"Kako si mogla to učiniti Caia?" upitao me tata. Glas kao da mu je zadrhtao na tren "Ne shvaćam što smo ti mi skrivili pa bili smo tako sretni nekad."

Okrenula sam se s upitnim pogledom na licu. Znala sam sve što sam učinila krivo, ali nisam znala na što točno misli, a on je shvatio to po mom izrazu. Predobro me poznavao, ipak sam njegova krv.