Oteta II: Osveta se servira hladna

'On nikad neće'

"Caia, moramo ići." povukao me Jason "Vrijeme je da se maknemo."

Pogledala sam ga u nevjerici. Nisam bila sigurna čujem li ja to dobro, govori li zaista da, nakon ovoga, moramo otići samo tako? Zar zaista, nakon što je Anthony, koliko god mrzio mog oca i sebe žrtvovao umjesto da ga je pustio da umre, ima obraza reći nešto ovako? Držao me lagano za nadlakticu, pokušavajući me odvući. Tata je držao Ritu koja je izgledala potpuno van sebe, kao da nije uopće više prisutna, a on me promatrao još uvijek ljutito. Znam što je očekivao od mene, znam i što bi bilo pravedno, s moje strane, da učinim i što dugujem svima nama. Jedina prava stvar koju bih trebala učiniti je da iz ovih stopa odem na policiju i ispričam sve što se događalo, prijavim Anthonya i svih njih smjestim iza rešetaka. Da, jasno mi je. Nisam glupa.

"Molim?" otrgnula sam ruku. Istina, nisam glupa i shvaćam sve, ali nažalost moje je srce trenutno priklonjeno samo njemu.

"Jesi li ti svjestan da će on umrijeti ako nešto ne poduzmemo, pa spasio mu je život?" gledala sam Jasona u nevjerici. Cijela ova situacija totalno je nenormalna, od samih je početaka nenormalna, i stvarno ne znam je li pravedno od mene ovako govoriti i razmišljati, ali ne mogu drugačije.

"Caia." pogledao me žalosno. Pokušavao mi je bez riječi pokazati koliko će moja mama, brat, tata i svi ostali biti povrijeđeni mojom odlukom. I znam to sama, zaista to znam i svjesna sam svega iako možda to i ne izgleda tako, ali ja sam isto samo čovjek. Čovjek koji griješi, čovjek koji ne može narediti srcu gdje da ode, na koju stranu, i koga da odabere. Da, imam prekrasnu obitelj i prijatelje, ljude za koje bih svejedno, i dalje, dala sve od sebe što im treba, ali, pobogu, Anthony je upravo spasio dio mene. Spasio je mog oca, čovjeka koji je moj spasitelj, koji me odgojio i dao mi sve, bez kojeg ne bih bila tu. I moram to cijeniti, ne bih inače bila čovjek da to ne uvažavam.

I tata me gledao. Nije htio više ništa reći i divila sam mu se. Ne znam bi li ja mogla izdržati toliku izdaju da sam na njegovom mjestu i samo Bog ga drži da mi ne kaže još i gore stvari koje sam zaslužila. Ali, ipak, osjećala sam u njegovom pogledu da želi da idem s njima, da odaberem njih u ovom trenutku i okrenem leđa na vrijeme, dok nije nastala još gora situacija. Znam tata. I volim i ja tebe jako puno, ali to ne mogu učiniti. Ne sada, ne u ovakvom trenutku. Žao mi je.

Progutala sam slinu koja mi se nakupljala u ustima od treme i slabine nakon ovoga i pogledala sam prvo Jasona pa onda tatu, ali samo na kratko. Zakoračila sam unatrag, gdje je stajao Trey koji me čekao. Anthonya su već ukrcali u auto i odvezli, a Trey je ipak odlučio ostati i pričekati moju odluku. Znao je, vjerojatno, osjećao je da je moje srce nekako ipak s njima, na drugoj strani Zakona.

"Žao mi je Jason." potekla mi je suza niz obraz, iskrena i hladna "Ne mogu okrenuti leđa nekom tko je spasio dio mog srca. Mog oca." nisam ga mogla pogledati, ali vidjela sam obris njegovog tijela koji se okreće od mene i odlazi s Ritom.

"Znam kako sve ovo izgleda i zvuči, ali vjeruj mi nije sve crno i bijelo." obrisala sam suzu i pognula glavu. Na trenutak sam zašutjela da se ne rasplačem, a onda sam se nekako smirila. Hladna kiša je sipila po meni i uklanjala tragove tuge. Koračala sam prema Treyu sigurnim korakom.

"Samo," zaustavila sam se "reci mami da je jako volim. I čuvajte mi Ritu." Znala sam da je Jason još uvijek tu. Čekao je sigurno i neko vrijeme nakon što smo otišli. Jer....nada je kurva zar ne?

Trey i ja smo utrčali u njegov auto i on je stisnuo gas. Vozio je toliko brzo da sam se osjećala kao da letim u NLO-u brzinom svjetlosti, a nismo ništa razgovarali. Toliko sam se bojala da nisam niti imala potrebu za razgovorom, nema se što za reći. Jedino što je sada važno je da se Anthony izvuće da ga mogu ubiti vlastitim rukama radi svega što mi je priredio. Zakočili smo ispred njegove kuće, gdje je već bilo nekoliko njihovih auta.