Oteta II: Osveta se servira hladna

'Trebam te'

Definitivno stanje šoka. Tako bih sad opisala ovo stanje u kojem se nalazim. Iako mi organizam paničari i plače, iako želim vrištati iz sveg glasa, sjedim i dalje na kauču piljeći u sat, bez ikakvog zvuka ili pokreta. Rita nije došla i znala sam da se nešto dogodilo. Trebala sam je upozoriti, trebala sam se svađati s njom i uvjeriti ju da ne dolazi, trebala sam se sjetiti njenih riječi da je netko prati i uvjeriti je da ostane spavati, da nisam ja sad bitna.

Trebala sam.

Ali, gle čuda, nisam. Još jedna stvarčica od svega onoga što sam zadnjih dana trebala učiniti, a ipak nisam. Jesam li sebična ili samo glupa?

Bože Caia, trgni se. Učini nešto i prestani se samosažalijevati. Nisi uvijek samo ti važna.

Zgrabila sam mobitel u ruke i nazvala sam Ritin broj ponovno, a s druge strane nije niti zazvonilo već je samo vladala tišina. Pomislila sam na to da odjurim kod tate, probudim ga i kažem mu sve što se dogodilo. Da mu priznam cijelu priču od početka do kraja, sve ono što sam mu slagala i sakrila, samo da mi pronađe prijateljicu.

Ali znala sam da s tim neću postići ništa. Dogodit će se samo još gore stvari, sve će se urušiti kao domino i zato sam samo uzela mobitel u ruke, duboko udahnula i otišla.

Izašla sam iz kuće u cik zore, ranojutarnji vjetar je lagano puhao i uvlačio mi hladnoću u kosti. Ljeto je već poprilično bilo na izmaku pa su jutra i večeri bile hladne. Nekad prije sam voljela taj prijelaz, voljela sam se dići rano i otići na trčanje da razbistrim mozak. Hah. Naivno misleći da sam onda imala od čega razbistriti glavu, a pogledaj sada. Koliko trčanja bi mi sad trebalo.

Brzim korakom sam se uputila na ono mjesto gdje trenutno jedino mogu saznati pravu istinu. Nadam se samo da Anthony nije umješan u otmicu jer sam u stanju ubiti ga vlastitim rukama. Rita je moja osoba, drugi dio moje duše i jedina je ona uvijek bila uz mene u svemu. Dijelile smo sve one loše stvari, jednako kao i dobre i za nju sam u stanju napraviti sve na ovom svijetu.

Do njihovog mjesta gdje se uvijek nalaze trebalo mi je četrdesetak minuta hoda. Svo to vrijeme razmišljala sam samo o tome kako sam mogla spriječiti da se mojoj prijateljici nešto dogodi. Mogla sam, ali sam bila tolika kukavica da sam sve zabrljala.

"Opet ti?" sarkastično mi je rekao Jack, koji je ovdje očito i prečesto glumio vratara.

"Gdje je Anthony?" suhoparno sam upitala.

"Netko je loše volje danas." posprdno se osmjehnuo, a ja sam ga samo prazno pogledala. Nije mi bilo do šale, čak nisam imala snage niti govoriti, samo sam htjela što prije porazgovarati sa Šefom.

"Dobro." otpuhno je kad je shvatio da nisam ni za što "Pretpostavljam da spava, vidiš li ti uopće koliko je sati? "

"Jack, molim te samo mi reci je li tu ili je kući. Hitno je, trebam ga." već sam zvučala očajnički i nervozno.

"Nismo ti mi Caritas, Caia." grubo je odgovorio "Jebe mi se što je hitno i koliko je hitno, Šef je nedostupan. Točka."

"Nisam sigurna koliko će biti sretan kad mu kažem za tvoje ponašanje prema meni, posebno kad mu donosim informacije za koje imamo dogovor." grubo sam mu odgovorila "Nadam se da si spreman na posljedice."

Okrenula sam mu leđa, nadajući se da će zagristi mamac jer je to bilo jedino što mi je sad preostalo. Teškim korakom sam krenula prema izlazu, u mislima već razmišljajući kako će izgledati razgovor s tatom.

"Sranje." šapnuo je sam sebi u bradu "Okej, okej, pričekaj Caia."

Osjetila sam olakšanje kad me zaustavio, zagrizao je.