Oteta II: Osveta se servira hladna

'Pratim te'

Sjela sam na obližnju klupu uz cestu kojom sam šetala nikuda. Nisam osjećala ništa u sebi osim teške praznine jer sam doživjela i preživjela toliko toga do sada da niti moje srce, a niti tijelo to više nisu mogli filtrirati. Ne znam što da radim ni što da mislim, samo sam poželjela sjesti na trenutak da se odmorim. Hladan zrak ulazio mi je kroz rubove rukava i dodirivao mi kožu, a lice mi je počelo trnuti, ali nije me bilo briga. Mozak mi je uporno odbijao poslušnost ne htijući uopće razmišljati o ičemu, a ova je praznina umarajuća, teška je, gora nego da boli jer pomislim da nisam normalna i da nešto sa mnom nije u redu ako ne osjećam baš ništa. Koliko se toga dogodilo i što je sve iza mojih leđa, a misli prazne.

No, trenutno mi je najveći problem to što nemam gdje. Ne znam da li je ono što je Anthony rekao istina, bi li mi ikad naudio, ali već sam previše riskirala i ako do sada nisam naučila, onda neću nikad i zato ne mogu zvati Ritu. Ponovno ju, svjesno, dovoditi u opasnost bilo bi suludo i nepošteno. Osim nje, nemam nikoga, a i da imam ne mogu više ničiji život riskirati.

Kako mi je to mogao učiniti, zašto? Zašto me pustio da tako odem bez truda, kako je mogao reći da je spreman učiniti mi bilo što, i to nakon svega što smo zajedno prošli i nakon svih mojih odluka? Kako sam mogla tako pogriješiti, nikad to neću shvatiti, ali sad mi je već kasno.

"Kladio bih se da sad razmišljaš o tome što sam ti bio rekao?"

Okrenula sam se i ugledala poznato ispijeno, nesretno lice mog ujaka koji se uvijek nekako našao iza mojih leđa u pogrešnom trenutku. Znam, trebala bih ga se bojati, ali od kad smo se susreli prvi put taj strah je nekako nestao, sada sam ga samo....žalila? Da, možda to.

"Trenutno se pitam kako se svaki put nađeš tu gdje sam ja?"

"Pratim te." rekao je kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da je upravo ustvrdio kako je vani večeras jako hladno.

"Molim?" šokirano sam ga upitala "Nadam se da je to tvoj glupi humor, glupa šala, ništa više od toga."

"Ne, nije nikakva šala Caia. Pratim te da vidim što se događa, što radiš od svog života."

"Aha, i sad si odjednom odlučio reagirati? Kao nije bilo potrebe prije." skupila sam ruke na prsima, pomalo zbunjena s tim, ali odlučna u tome da mu ne pokažem nikakve emocije. Nešto u meni znalo je da sam sigurna s njim, da mi neće ništa učiniti. Kad malo bolje razmislim, to sam mislila i za gospodina Šefa pa se ispostavilo potpuno krivo. Trebala bih se možda zapitati za te svoje "osjećaje" o tome što je dobro, a što nije.

"Nemam ja što reagirati, došao sam ti ponuditi smještaj. Vani je hladno, ne mogu te ostaviti na ulici." i dalje je bio ozbiljan.

"Molim?" razrogačila sam oči u šoku "Ja da spavam kod tebe? Čekaj, tko je tu lud?" podigla sam ruke u razini ramena, frustrirano mlatarajući.

"Caia, prosinac je, temperature su ispod nule. Jedino si ti ta koja je luda ako misli da može spavati vani. Ili bilo gdje drugo gdje nema grijanja."

Umjesto da mu proturječim ili se svađam dalje, jedna mi je misao prošla kroz glavu. Prosinac je. Koliko sam samo prije voljela taj prosinac. Za mene je to bilo najljepše vrijeme godine. Obiteljsko. Božićna drvca, kolači, filmovi i taj cijeli blagdanski ugođaj do kojeg smo mama i ja jako držale. Uvijek bismo se svi okupili kod nas, mamine prijateljice s muževima i djecom, Blair, moj ludi brat sa svojim prijateljem i Rita i ja, u rijetkim trenucima čak i Jonathan. Koliko nas je samo znalo biti, nikad za svih ne bi bilo mjesta i svi bi se oko nečega živcirali. Uvijek je bilo glasno, pretrpano ljudima i to mi je ponekad čak i smetalo. Da sam samo znala tada koliko to trebam cijeniti, koliko je to posebno i moj život čini savršenim ne bih se nikada ljutila niti živcirala. Da bar.