Oteta II: Osveta se servira hladna

'Oscar'

Tiho smo se provlačili kroz puste kontejnere i poneku srušenu konstrukciju. Vrijeme se pogoršalo i počelo je strašno grmiti, sve je mirisalo na kišu i čulo se jezivo graktanje ptica. Ukratko, vladao je kaos, no u mom tijelu situacija je bila još gora. Osjećala sam se kao da imam groznicu i ne mogu hodati. Bilo mi je hladno i neopisivo sam se bojala posljedica jer mi se u pamćenje urezao Jasonov pogled kad je shvatio cjelokupnu situaciju. Polaganim je korakom hodao ispred mene, stalno gledajući lijevo-desno dok se Trey nalazio iza. Pokušavali smo što brže ući unutar oronule zgrade u kojoj se, nadam se, nalazila moja Rita. Nitko nije pričao ništa, a napetost među nama osjećala sam u svakoj pori svoje kože.

"Ti ćeš ostati vani, mi ćemo ući unutra." Jason se obratio Treyu, koji ga je samo lagodno odmjerio pa se nasmijao.

"Nažalost, to neće biti moguće."

Uhvatio je ruzinavu kvaku i pokušao otvoriti vrata, a potom se ramenima naslonio na njih i dodatno ih tijelom odgurnuo, otvorivši nam ulaz unutra. Jason je zaklopio oči i duboko udahnuo jer se pokušao smiriti. Nikad nisam vidjela kakav je kad poludi, ali na njemu se vidi da je na rubu. Ja sam se ponašala kao da me nema jer nisam htjela dodatno pogoršavati situaciju.

"Nadam se da znaš da se neću misliti, ako budem trebao povući obarač." hladno je rekao Jason kad je prošao pored Traya. Povukao me za rukav snažno i nervozno, samo mi uputivši mrki pogled bez riječi, a nije ni trebao išta govoriti.

"Ne brini, razmišljamo jednako." odgovorio je Trey, usput lagano pritvorivši ulazna vrata. Pogledao me uplašeno jer je shvatio da smo u problemu. Kad moj otac sazna za sve to, osim što će izgubiti izvor informacija, znat će se tko je provalio u policijsku postaju i nastat će ratno stanje za sve, ponajviše za mene. Ali mislim da sam u ovoj priči ja njemu ipak najmanje bitna.

Jason je prislonio prst na usne, upozoravajući nas na grobnu tišinu. Sad smo na njihovom teritoriju i trebamo se ponašati poput duhova.

Obratila sam pažnju na prostor oko sebe, pokušavajući manje misliti o tome što će mi se dogoditi i više misliti na to da sad preživim ovo.

Odmah ispred nas protezale su se betonske skale, jedne koje su vodile na kat, druge u podrum. Ogoljeni zidovi tjerali su dodatni strah u kosti, a hladnoća unutar ovih zidina bila je nepodnošljiva. Pogledala sam u Jasona koji je razmišljao kuda krenuti, a potom je bacio pogled na Treya, koji se približio skalama i uputio pogled gore pa dolje, zatim u Jasona motirajući prema dolje.

Jason ga je odlučio poslušati pa je zakoračio prema dolje. Trey mi je stavio ruku na leđa zaštitnički pa potom zajedno sa mnom krenuo za Jasonom.

Jedan i drugi su ispred sebe čvrsto držali pištolje, čitavo vrijeme ih pomičući lijevo desno u slučaju da netko naleti. Toliko sam plitko disala da sam osjećala kao da ću se ugušiti, a osjećaj treme u mojim prsima bio je sve jači i jači. Kao nekakav predosjećaj da će se nešto dogoditi, nešto grozno. Pomislila sam na Ritu jer sam se bojala da je ne ubiju, a onda i na tatu, iako sam znala da se on njih ne boji i da je presnalažljiv za svih, ali previše je ih večeras protiv njega, protiv nas.

Svake stepenice vodile su na jedan kat ispod zemlje, u sve veći mrak i sve goru hladnoću. Mene je plašilo to što nigdje nikoga nije bilo, što je bilo nemoguće, posebice ako je Rita zaista ovdje i ako im ovo je baza.

"Mislite li da je ovo pametno?" toliko sam tiho rekla da sam jedva sebe čula.

"Zašto?" upita me Trey.

"Pa zar nije čudno što nema nikog?"

Jason me pogledao i kao da se zamislio, ali nastavio se kretati. Kad smo se spustili zadnjim stepenicama, naišli smo na velika željezna vrata, na kojima je bio već otvoreni lokot, a koja su bila lagano odškrinuta. Iz unutrašnjosti kao da je dopiralo neko svjetlo, negdje u daljini, dublje u prostoriji.